Crna Gora navodno želi naprijed. Istovremeno, Crna Gora (fudbalski) naprijed ne ide.
Jer, kad želite u nećemu da napredujete nebriga i aljkavost sugurno nisu elementi koji će vas unaprijediti, naprotiv. I upravo takav stav prema nečemu, u ovom slučaju prema crnogorskim fudbalskim terenima, jasno pokazuje koliki je stepen odgovornosti prisutan.
Da bi fudbal u jednoj državi napredovao svakako da je jedan od najvažnijih segmenata upravo kvalitet travnjaka. On obuhvata sve tri kategorije – loptu, igrače i navijače. U našem slučaju to je, sve su prilike, tabu tema.
Dva mjeseca i osam dana CFL se nije igrao. Za to vrijeme očigledno su stadioni širom države bili prepušteni sami sebi, što je već jedna tradicionalna nota u domaćim okvirima, uz neshvatljivu upornost da se apsolutno iz godine u godinu ništa ne mijenja, niti poboljšava. Jednostavno, kao da je sve u najboljem redu, pa se aktuelno stanje “održava”.
O tribinama i konstrukcijama neki drugi put. Sada su u centru pažnje sami travnjaci, koji najčešće izgledaju kao da boluju od opakih bolesti. Buseni, fleke, izgorjela trava, neravnine… svemu tome redovno svjedočimo iz sezone u sezonu, a što najbolje opisuje koliko je zaista ikome stalo do fudbala kao jedinstvene igre.
Ono što je dodatno uvredljivo jeste da su tereni pod patronatom Opština, u čijem su vlasništvu i lokalni klubovi, a koje izgleda ni najmanje ne zanimaju zdanja koja u drugim zemljama imaju status znamenitosti, sportsko-kulturnog dobra i prepoznatljivosti jednog mjesta, grada, države…
U pravilu jedan do dva čovjeka (ako ih i toliko ima) održavaju stadione, uz mizerne finansijske apanaže, što je jednako fikciji da vozača Formule 1 u pit-stopu dočeka par ljudi… Nemoguća misija.
Nevjerovatno, ali istinito, i na takvim terenima palo je ukupno 15 golova u premijernom proljećnom 20. kolu CFL-a. Bilo je na momente dobrog fudbala, poteza, pogodaka… To direktno abolira krivice same igrače i njihove trenere, koji izvlače i više od maksimuma s obzirom na kakve terene pokušavaju da igraju najkompleksniju igru na svijetu.
Sjetiće se mnogi kako je oduševljena Zeta onda plesala na tepihu Ajbroksa u Glazgovu, ali je to, kao i mnogo toga kod nas, ostala tek puka istorija iz koje se malo što naučilo do današnjeg dana…
>>> VREMEPLOV: Dan kad je zeta sakrila loptu u Glazgovu
Zima je u Crnoj Gori jako blaga, snijega gotovo da i nema, kiše ni na vidiku, pa se samim tim oduzima argument loših vremenskih uslova kao alibi za očajne travnjake. Recimo, u Tivtu (Arsenal – Jedinstvo 3:1) teren je izgledao kao da smo u vrelom avgustu, pa je jako sunce “ispržilo” teren…
U duelu Petrovca i Mladosti Lob.bet (3:2) slika govori više od hiljadu riječi. Stadion Mitar Mićo Goliš ličio je na oranicu, a ne na fudbalski teren i pravo je čudo da su obje ekipe uspjele da odigraju utakmicu sa pet golova.
Zelena boja pojavljivala se tek u magnovenju…
Slična slika stigla je i iz Bara u utakmici Mornar – Sutjeska (1:0). Kad bi postojao striktni zakon o travnjacima, svjedočili bismo terminima “nasilje” i “zlostavljanje”. Jer, to doslovno trpe na svojoj koži crnogorski fudbalski tereni, a odgovornosti nema ni na horizontu.
Stadion pod Goricom oduvijek nosi najveći teret, budući da na njemu igraju Budućnost i reprezentacija, nerijetko i mlađa selekcija. No, upravo zbog većih obaveza naš najveći stadion trebao bi da bude čuvan i održavan kao dijete. Međutim, to nije slučaj, mada je u derbiju Budućnost – Dečić (2:2) i izgledao pristojno u odnosu na ono što smo objektivno navikli. Ipak, fleke i ožiljci na određenim djelovima terena poslali su jasan signal da nebriga u kontinuitetu stanuje na podgoričkom stadionu, o čemu smo već pisali.
I onda dolazimo do Bijelog Polja, gdje su Jedinstvo i Rudar (1:0) igrali na, od svih ponuđenih, najboljem travnjaku. Makar se tako čini odokativno. U odnosu na prethodnike, možemo reći da je teren izgledao kao primjer kako se prema njemu treba ophoditi. Ima tu štošta da se radi, ali je za početak zelena boja nešto što je istaklo da se radi o fudbalskoj utakmici, a ni lopta nije naročito odskakala, već je većinu duela uživala kotrljajući se po prilično ravnoj travi.
Onog trenutka kada postanemo svjesni važnosti terena za krucijalni napredak našeg fudbala možda će naši klubovi u Evropi i izrasti u prepoznatljive aktere makar po tečnoj, modernoj igri. Do tada će biti prinuđeni da se, iz kola u kolo, sezone u sezonu, improvizuje na očajnim i negledljivim terenima, a koji automatski na prvi pogled odbijaju i ono malo gledalaca kojima je (bilo) stalo do crnogorskog fudbala.
