Kad ga godinama varaju, onda se narod na laži navikne kao magarac na batine i više ni ne pomišlja da bi bilo kakvo predizborno obećanje uopšte moglo da se ostvari.
Pa bilo je tako i sa pričama zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, političkog autsajdera i najvećeg pobjednika nekih hrvatskih izbora izvan redova dvije glavne partije, da će Zagreb da dobije ne jedan nego dva fudbalska stadiona.
Mnogi to ni danas ne vjeruju, ali…
Tomašević jeste najavio da će prvo da se sruši nekadašnji Zagrebov stadion u Kranjčevićevoj, pa tek kad se tamo napravi novi, moderan stadion, koji će privremeno moći da primi Dinamo, tek onda će da krene rušenje Maksimira za koji je prvo trebalo da se riješe imovinsko-pravni odnosi sa Crkvom. Kako je i to riješeno, prepreka za ostvarenje plana više nema.
Ko ne vjeruje, može da prođe popularnom Ulicom pjesnika. Starog stadiona više nema, bageri su ga pregazili.
Dakle, nakon više od dvije decenije golih obećanja pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, koji se predstavljao kao veliki mecena sporta pomažući svakog ko je bio spreman da dođe do njega, poljubi mu ruku i obeća se za naredne izbore, stvari su se pomakle sa mrtve tačke i nešto se zaista konkretno dešava po pitanju koje je užasavalo i frustiralo dobar dio rođenih Zagrepčana, svakako sve dinamovce, ali i hrvatske reprezentativce koji su se crvenjeli pred onim klupskim saigračima koje bi put nanio u Zagreb.
Jer, kultni Dinamov stadion, građen i nadograđivan čitavu jednu socijalističku deceniju, iz ponosa postao je ruglo na kraju grada nad kojim su se iz godine u godinu sve ugledniji gosti samo zgražali, a neki je londonski tabloid napisao nakon gostovanja jednog premijerligaša da to stravično i po život opasno mjesto više liči na kulisu za snimanje nekog nastavka Avatara nego na fudbalski stadion.
Prodajući godinama lažnjake kao Robert Prosinečki u najboljim danima, pokojni Bandić je zavaravao navijače “seleći” Dinamov dom čas na Kajzericu, odmah do Hipodroma, čas u Blato, na zapadni izlaz Zagreba. Ništa od toga nije leglo na plodno tlo, navijači nisu htjeli ni da čuju.
Jer, Maksimir je više od istorije, zapravo se baš na njemu prije tačno 35 godina na određen način odigrala historija ovih prostora i to u samo tri datuma u razmaku od pet mjeseci.
Prvo je 13. maja u izravnom prijenosu pred očima cijele Jugoslavije uoči derbija sa Crvenom zvezdom proključala kao lava decenijama pod tepih gurana hrvatsko-srpska mržnja. Ironično, na nekadašnji Dan bezbjednosti dva nacionalna navijačka pokreta najavila su krvavim obračunom raspad one velike zemlje.
Zatim je već 3. juna, uoči nastupa na Mondijalu u Italiji, jugoslavenska selekcija dočekana na istom mjestu kao neprijateljska, da bi 17. oktobra svoju prvu utakmicu u svečanoj atmosferi odigrala hrvatska fudbalska selekcija, budući Vatreni. Prvi gol zabio je Aljoša Asanović, prvi selektor bio je Dražan Jerković, dugogodišnji pomoćnik Miljana Miljanića na klupi Jugoslavije.
Maksimir je te prijelomne 1990. godine bio bioskopska sala društvenih promjena koje su se odvijale nepojmljivom brzinom. Na Dinamovom stadionu još brže.
Prema kraju devedesetih atmosfera je počela da se okreće, Maksimir je postao žarište oporbe vladajućem režimu, jedino mjesto gdje je prvi hrvatski predsjednik morao da trpi uvrede na svoj račun. Ali nije zato utakmicu sa Jugoslavijom izmjestio “kod babe na selo”.
Prvi udarac zadao mu je, paradoksalno, košarkaški mag Mirko Novosel, koji je kod prve rekonstrukcije ušao u megalomanski projekt arene koja će moći da ugosti i finale Lige šampiona. Ne da se nije ostvarilo, već je Maksimir postao arhitektonsko ruglo koje niko nije mogao da shvati.
Zdravko Mamić ga je svojom klupskom politikom dobrim dijelom ispraznio, a kao i svaka prazna kuća – počeo je da propada.
Drugi ključan udarac, koji više nije mogao da preživi, zadao je zagrebački potres 2020. kad je istočna tribina, “najveća u Evropi” otišla zauvijek u istoriju. Sa njom je umro i dio Dinama.
Jer, dok su sjever ili jedno vrijeme jug uvijek bili rezervisani za navijačku grupu, a na zapad išli “pederi sa zapada”, zagrebačka gospoda pomiješana sa zapadnom dijasporom, na istočnu tribinu išla je raja, taj radnički Zagreb naviknut na frustracije i batine, koji bi si na stadionu dao oduška za sve što mu se u životu dešava. Jer, jedino si na tom istoku mogao da vičeš protiv naroda, države, šefa na poslu ili žene koja bi te dočekala na volej nakon što si se smrznuo na minus četrnaest protiv Olimpijakosa…
“Čekaj, i ti si tamo dva i po sata stajao i vikao na toj hladnoći!? I još niste prošli… Pa bolje da si se u Savu bacio!”.
Bude li sve po planu, do kraja naredne godine krenuće rušenje maksimirske grdosije, za što je i raspisan tender, a do početka 2030. na istome mjestu rodiće se novi, potpuno natkriveni dom Dinama i Vatrenih.
Pa valjda su i zaslužili za sve što su nam donijeli u proteklih tri i po decenije.
