Nisu malo puta svojim poštenim pristupom ili načinom kako se vežu za klub, bore za tim, pa i samim kvalitetom, igrači s prostora bivše Jugoslavije pokazali da nimalo ne zaostaju za domaćima ili da su i bolji od njih.
Devedesetih se govorilo “nema stranca do Bosanca”, a utisak je da bi hrvatski klubovi mogli i češće da pogledaju u komšiluk. O tome govori i ova priča…
Odahnuli su pomalo dinamovci kad je objavljeno da će Marko Vešović, jedan od heroja Rijekine šampionske sezone 2016./17. i penicilin za plavi tim, zbog povrede da propusti dvomeč plejofa u kvalifikacijama za Ligu šampiona između Dinama i Karabaga. Već u prvom od ukupno pet dvoboja te sezone, kad su Riječani kao ose izboli Dinamo i najavili prekid nezapamćene dominacije, a Zlatko Kranjčar težak poraz od 5:2 platio otkazom, Vešović je zabio dva. Zabio je i u posljednjem kolu kad su novi šampioni, mamurni nakon cijele nedjelje opijanja, došli revijalno u Maksimir da prime čestitke i preuzmu pehar.
Nisu samo golovi proslavljeni uz puno strasti i emocija bili razlog što je u očima Dinamovih navijača i hroničara “taj Crnogorac” postao noćna mora, protivnik kojem čim istrči na teren treba zatefteriti prvo žuti, a čim prije i crveni ako treba. Pojavio se neko ko nije uzmicao pred nadmoćnim plavim zvijezdama, nenaviklim da im se neko u hrvatskoj ligi unosi u lice i pruža otpor. Vešović je imao sve potrebno da ga u Zagrebu ne vole: bio je prgav, drzak, redovno je zabijao Dinamu i igrao je za Crvenu zvezdu.
Ali zato su ga u Rijeci voljeli kao i oca mu, koji je kraj velike Jugoslavije dočekao upravo u dresu kluba s kojim će Marko da postane šampion. Rođen je kao blizanac, na dan kad je Rade Vešović u rijeci Jugoslavena koji su tada ni krivi ni dužni napuštali Hrvatsku, krenuo kući u Titograd.
“Gledao sam s broda Rijeku i pitao se: hoću li ikad više vidjeti ovaj grad?”, pričao mi je u proljeće 2017. danas nažalost pokojni Rade, izuzetan gospodin i ljubimac legendarnog Joška Skoblara.
U finalu Kupa, Matjaž Kek je Marku Vešoviću povjerio da čuva najopasnijeg igrača Dinama. Četiri dana ranije Alžirac Hilal Sudani utrpao je het-trik šampionu s Rujevice, ali Rijeka je razbivši plave sa 3:1 kući ponijela i drugu krunu. Pustinjska lisica te večeri nije viđena, a na pitanje kako mu je bilo boriti se sa Sudanijem, Vešović je pred kamerama ispalio:
“Bolje da me pitate iz kog džepa da ga vadim!”.
E tu su nervni slom dobili svi osim Zdravka Mamića koji je rekao:
“Ovo ste gledali sad i više nikad”.
Koji mjesec nakon toga poželio je upravo Vešovića. Nije se nikad ostvarilo, ali zato je u zimu 2021. nakon tri i po godine u Sportingu, u Zagrebu osvanuo Vešovićev vjenčani kum – Makedonac Stefan Ristovski, zvani Rile. Sin svirača iz skopskih kafana i još jedan ljubimac Rijekinih navijača koji je nakon duple krune 2017. pričao kako će da si istetovira grad na Kvarneru, u slavlju je uz harmoniku vodio navijanje pjevajući “biće Dinamo k… šampion”. I zato je još više ostavio sve u šoku kad je objavljeno da se vraća u Hrvatsku, ali u redove starog rivala.
“Čekaj, pa nećeš valjda tamo?”, pitao ga je poznanik iz Rijeke.
“Ma daj, kad Berluskoni zove…”.
“Berluskoni!? Šta ideš u Moncu?”.
“Neee… Zdravko Berluskoni! Kad je rekao koliko nudi, pa ja sam druže pješke krenuo”.
I tako je Ristovski zaboravio Rijeku s kojom je, evo, prije koji mjesec tako zaratio da je poručio:
“Izgubili ste svako moje poštovanje!”.
Ristovski jeste možda promijenio boju dresa i zaboravio na davna obećanja, ali jedno je do danas ostalo: na terenu ostavlja posljednju kap krvi. Armije internacionalaca sa svih strana svijeta protekle su Maksimirom, ali za Dinamo se tako nisu borili ni neki rođeni u krugu stadiona.
Baš tako se za Rijeku borio njen današnji trener, strijela iz Bijeloga Polja – Radomir Đalović. Na kultnoj je Kantridi igrao u dva navrata. Nisu to bila srećna vremena za Rijeku, ali Đalović je u tom blatu trpao kao na traci i nakon svakog gola trčao Armadi u zagrljaj. Pozitivno ludog, Riječani su ga obožavali, a jedan je klinac, vidjevši ga u crnom kožnjaku na Korzu, otišao kući i s vrata povikao:
“Hoću jaknu kakvu nosi Đale!”.
Nakon karijere nastavio je da živi na relaciji Crna Gora – Hrvatska. Bio je polaznik HNS-ove akademije kad smo sjeli u kafiću kod Kranjčevićeve, za potrebe pisanja biografije Zlatka Kranjčara. Vidjelo se da žarko želi da se bavi trenerskim poslom. San mu se i ostvario, baš u luci koja ga je raširenih ruku opet primila. Malo ko mu daje više od pet odsto šanse da će nešto da uradi na klupi Rijeke…
I baš zato će biti interesantno pratiti tu mladu trenersku karijeru.
“Slušaj, mi ćemo uvijek da budemo uz Đaleta. Pa gledaš li ti njega? On bi da se ubije za Rijeku!”, kaže mi jedan od navijača koji su doživjeli teško razočaranje kad je prije tačno godinu dana, pred utakmicu sezone, Sergej Jakirović klupu Rujevice preko noći zamijenio maksimirskom.
Jedini iz stručnog štaba koji nije s njim pojurio prema Zagrebu, ostavši vjeran Rijeci, bio je upravo Đalović.
Ako je iko zaslužio i priliku i podršku, što kaže pjesma “i kad ne ide”, onda je to Đale.
