Suluda vremena nose i sulude rasprave, pa je tako i u hrvatskom sportskom eteru, bar onom što je od njega ostalo, potekla rasprava da li da se navija za selekciju Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo protiv Italije.
Krenulo je od jedne obične emisije na četvrtom programu HRT-a, koju u žargonu zovu “Vijeće staraca”, jer dokoni voditelj uglavnom zove bivše sportske novinare ili one još pomalo aktivne, ali u dubokoj životnoj dobi, pa eto, imaju vremena.
E sad, svako od nas je, da se ne lažemo, imao uz “ovu našu” i još poneku selekciju koju simpatiše na velikim takmičenjima. Neko bi igrao na Engleze, neko je kidao na Nijemce, žene su uglavnom ludovale za Italijanima, stariji su zbog Maradone voljeli Argentinu, a oni još stariji se nepovratno zaljubili u Brazil, još onda kad su se prvi put u Jugoslaviji pojavili kolor televizori, pa su vidjeli u boji Pelea i one njihove žuto plave dresove.
A znam druga koji i dan danas navija isključivo za Holanđane, iako su vremena Kumana i Rajkarda davno prošla.
I zato razumijem, mada ima tu puno i što se kaže “isfuravanja”, kad mi redakcijska koleginica kaže “pa za Italijane, naravno”. Jer baš uvijek navija za njih, čak možda i kad igraju sa Hrvatskom, prvo zbog dresova, onda zbog šopinga po Milanu, a na kraju i jer to onda znači manje posla, ako me razumijete.
Ali nisam razumio kad su krenula ta neka nemušta izgovoranja i opravdanja u konkretnom slučaju zašto, eto, ne mogu da navijaju za BiH…
“Zamislite kako bi nas dočekali u Zenici”, kaže tako gost u studiju.
A kako bi nas to dočekali u Bergamu? Šta, pustili bi nam koliko nas vole?
Onda kažu “u sjećanju nam je još 1997. i doček hrvatskih košarkaša”.
Jeste, brate, i burek je pao na teren, ali ajte, molim vas, pa ko to više pamti osim još par nas metuzalema!?
“U Mostaru su slavili kad smo ispali od Turaka 2008. i pjevali: biće Zagreb turska mahala”.
Kad već pitate, ispao je i puno gore od toga, šta sve na dane gledamo, tako da…
Možemo tako unedogled, sve do onog kapitalnog, naravno urnebesnog argumenta:
“Pa zbog Gatuza, radio je u našoj ligi, dokazao je da je dobar trener…”.
Ma vrhunski, brate, uz dužno poštovanje za igračke dane, za njega je danas Sergej Jakirović bog fudbala.
Naravno da navijanje za neki komšijski tim nije ni radna, ni partijska obaveza, već stvar slobodnog izbora svakog pojedinca, u ovom slučaju ljubitelja fudbala, pa niko tako nije obavezan ni da navija za Hrvatsku, makar igrala i finale Svjetskog prvenstva. Stvar izbora i slobodne volje. Ali kad se već potežemo oko ove utakmice koja je završila trijumfom Bosne i Hercegovine (tako je!), a još jednim slomom Azura, ako dozvoljavate samo par tačaka zašto je bar ovo srce kucalo za BiH…
Prvo, cijeli niz igrača, od dinamovca Šunjića i Riječanina Radeljića, pa preko Katića iz Belupa i na kraju sva tri golmana (Vasilj, Zlomislić, Hadžikić) ostavili su trag u HNL-u ili bar Zrinjskom, puno dublji od Gatuza koji je valjda prvi trener u istoriji koji je u Hajduku podnio ostavku od sramote što nije osvojio ni jedan trofej.
Drugo, sve razumijem, ali Edina Džeku ne možeš ne voljeti.
Treće, više su to htjeli, a Italijani su tonuća fudbalska nacija, upitne budućnosti, tragično zagledana u svoju slavnu prošlost.
Četvrto, stvar je pomalo i lične prirode jer je, a da se toga i ne sjećam, prvi fudbalski stadion na koji sam ušao bila Željina Grbavica – tetkin je stan iz nekadašnje ulice Rave Janković gledao upravo na pomoćni teren Željezničara.
Peto, u hrvatskom je fudbalu dugo vrijedilo ono da “nema stranca do Bosanca”. Da li bi Hrvatska bila brončana 1998. u Francuskoj da nije imala, recimo, Sarajliju Marija Stanića? Ili Krunu Jurčića, koliko god smiješno trčao? I da na njenoj klupi nije sjedio Travničanin Miroslav Ćiro Blažević…
Uostalom, najveće fudbalske uspjehe na ovim prostorima potpisali su upravo treneri rodom iz Bosne i Hercegovine, kolijevke fudbala: Blažević, Zlatko Dalić i Ljupko Petrović na klupi Crvene zvezde.
Tako da smo im svi pomalo dužni, kao što smo svi, uostalom, u nekom tamo koljenu bar malo Bosanci – ili Hercegovci.
I šesto – humor, brate. Sve one njihove šege, počevši od one kad je Ivica Osim tjerao na Grbavici legendarnog Nikolu Nikića da se zagrijava sve do 80. minuta, a publika vikala “Nikola! Nikola”. Pa kad mu je, nakon što ga je konačno pozvao da dođe i ovaj krenuo da se skida, rekao:
“Gdje ćeš ti? Ma ne na teren, na tribinu, bolan! Vidiš da te raja traži…”.
Druga je iz košarke, kad je svojevremeno za CSKA u Skenderiji igrao znameniti Vladimir Tkačenko, pored kojeg su čak i najviši jugoslavenski centri poput Kreše Ćosića ili Rajka Žižića djelovali kao patuljci. Na crti za slobodna bacanja imao je tako običaj da tapka unedogled i tako godinama, sve dok nije došao u Sarajevo gdje mu je neko iz publike dobacio:
“Hoćel’ to, kiklope?”
Promašio je, naravno.
