Od šampiona Evrope do džaka za udaranje.
Od ponosa grada i države do zaborava.
Od krcatih tribina do širokog izbjegavanja.
Od vrha ravno do dna.
Ukratko, to je put koji je prošao Ženski rukometni klub Budućnost. Kolektiv, koji je decenijama disao zajedno s ljudima, vodio kultne bitke, doživljavao bolne poraze, iz njih učio i naučio da pobjeđuje te stigao na tron Evrope, sklonio djevojčice sa ulice, podario crnogorski London i Beograd 2012. – sada je srozan do temelja.
Već je pomalo postalo prirodno, a sve je bez prirodno, da Budućnost jednostavno ne može u EHF Ligi šampiona nikoga da pobijedi. I da je daleko, predaleko od iole ozbiljnog tima od kojeg su nekada drhati predstavnici svih rukometnih sila, a sada je, onako usput, preplivavaju kao plitak potok.
Nakon prošle, košmarne sezone iz Glavnog grada hvalili su se novim početkom i velikim ambicijama. Sponzori su obezbijeđeni, finansijska situacija se stabilizovala, ali je na parketu sve ostalo isto. Čak je i gore.
Budućnost je ove sezone doživjela svih pet poraza u grupnoj fazi, uz nula (0) bodova i gol-razliku -54 i dalje spava na posljednjem mjestu bez svega onoga što je karakterisalo u ne tako davnoj prošlosti. O kakvom se srozavanju radi najbolje govori sljedeći podatak – u posljednjih 35 evropskih utakmica Budućnost je samo četiri puta pobijedila, četiri puta remizirala i – 27 puta izgubila.
U posljednjih 10 susreta uspjela je da odigra dva puta neriješeno, uz osam poraza, a jedini trijumf u 2025. ostvarila je još 11. januara i to protiv potom ugašenog Vajpersa.
I dok je nekada prkosila svima na svakom pedalju Starog kontinenta, u međuvremenu preko Budućnosti nisu prelazili samo oni koji nisu htjeli od Ferencvaroša, Ludvigsburga, Odenzea, Đera, Debrecina, CSM i Rapida iz Bukurešta, Esbjerga, Storhamara, čak i Vajpersa, a posljednju recku upisala je i Borusija Dortmund…
Jedini koji nije uspio da oduzme čast kultnom podgoričkom klubu bio je Savehof, kojeg inače i nema više u eliti.
Ukoliko nastavi ovim jednosmjernim, nadasve samodestruktivnim putem i Budućnost će se u doglednoj budućnosti neupitno suočiti sa samim učešćem u EHF Ligi šampiona, što bi predstavljalo posljednji ekster u kovčeg uništavanja crnogorskog sportskog brenda.
Klub, koji je kroz generacije i generacije slovio za naš istinski proizvod, iz dana u dan gubi svoju bit, što neodoljivo podsjeća na jedan muški klub udaljen svega 30-ak kilometara, a čije su evropske, a naročito državne zasluge odavno bačene u blato.
Daleko od toga da je Budućnost posljednja u tom nizu crnogorskih klubova, naprotiv. Ona je samo još jedan dokaz da samo rijetki mogu i znaju da naprave nešto dobro, ali opet uzalud kad postoje oni drugi kojima je jedina mjerna jedinica života ona rušilačka.
Sve pod krinkom licemjernih osmjeha, navodnih planova i vještačke brige dok se neumorno, sve jače i jače, pritiska papučica opšte devastacije.
I đe su u svemu tome danas oni ljudi od kojih se nije moglo doći do besplatnog ulaza u Moraču? Koji su se zorili i dičili blagom podgoričkog i crnogorskog sporta, a uz njega pojedini i vidjeli svijeta? Jesu li tu, i ako jesu, gledaju li uopšte svoj klub (pod uslovom da je još njihov) u kakvom je stanju?
I zapitaju li se, makar onako u sebi, ima li u svemu ovome i njihove odgovornosti.
