Igrati za reprezentaciju san je za svakog sportistu.
Nekako, možda, i najposebniji osjećaj od svih je igrati za fudblsku reprezentaciju svoje zemlje. Posljednjih nekoliko godina igrači su izbjegavali naš nacionalni tim, neki su se otvoreno odrekli reprezentativnog dresa.
Ipak, dolaskom Sergeja Barbareza na klupu našeg nacionalnog tima, stvari su se promijenile. Zajedno sa direktorom reprezentacije Emirom Spahićem uspio je neke mlade momke dovesti pod našu zastavu. Igrači koji vuku porijeklo iz Bosne i Hercegvoine, ali su rođeni u nekim “drugim” zemljama igrali su za omladince tih zemalja, ali su Spaha i Barba uspjeli da ih ubjede da obuku naš dres.
Pokazalo se to kao pun pogodak, naš nacionalni tim dobio je jedno drugo lice i plasirao se na Svjetsko prvenstvo. Istina, morali smo ići težim putem, kroz baraž, ali na kraju onaj trijumf protiv Italije na penale bio je još slađi. Koliko reprezentacija znači građanima naše zemlje pokazalo je i slavlje kada je u Sarajevu više od 100 hiljada ljudi dočekalo naše igrače u tri sata iza ponoći, a bila je srijeda.
I ovoga puta nećemo govoriti o onima koji su odbili reprezentaciju u teškim trenucima, a onda nakon dobrih rezultata, kroz medije i objave na društvenim mrežama, pokušali sebe “ugurati” ponovo u reprezentaciju uz dozu kajanja. Kakvi su bili kao igrači, danas su takvi kao selektor i direktor. Sergej Barbarez i Emir Spahić su jasno ostali pri svom. Kako su i ranije govorili nikome vrata reprezentacije nisu zatvorena, osim onima koji ih sami zatvore.
Tako su ovi koji su ranije samovoljno otpisali reprezentaciju, sada ostali otpisani za Svjetsko prvenstvo.
Ipak, koliko reprezentacija znači fudbalerima koji su iznijeli veliki dio kvalifikacija pokazala su dva, skromna, tiha, pa gotovo i neprimijetna momka van terena, ali na terenu izuzetno važni za reprezentaciju Amir Hadžiahmetović i Haris Tabaković. I jedan i drugi doživjeli su teške povrede u finišu sezonu, činile se da su otpali za Svjetsko prvenstvo, na veliku žalost selektora i javnosti, ali onda se desilo nešto neočekivano.
I kod jednog i kod drugog proradilo je ono hrabro, neustrašivo, bosansko srce. Hadžiahmetović koji je povrijedio koljeno odlučio je pokušati sve kako bi bio spreman za Svjetsko prvenstvo i bio na raspolaganju selektoru Barbarezu. Umjesto klasične medicine, u dogovru sa doktorima reprezentacije i selektorom, te podrškom svog Hal Sitija, veznjak je odlučio probati liječiti se alternativnim putem i na kraju je uspio. Oporavio se, vratio treninzima i biće od pomoći Zmajevima u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku.
Tabaković je na 12 minuta do kraja posljednje utakmice u sezoni doživio povredu. Odmah su iz Njemačke stigle vijesti da je nastup na Svjetskom prvenstvu propao. Stradala je kost u stopalu. Mnogi su bili razočarani, tužni, što nam čovjek čiji nas je gol i odveo do penala sa Italijom, propušta Mundijal. A onda se javio Tabaković, rekao kako će se spremiti za Svjetsko prvenstvo i kako će igrati bez noge, ako treba i ako selektor to bude tražio od njega, samo da bude od pomoći reprezentaciji.
Ovi momci su Bosna i Hercegovina, oni su primjer kako se bori i gine za dres reprezentacije i zato su zaslužili da i na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri predstavljaju naš nacionalni tim. Oni su sportski heroji Bosne i Hercegovine i ličnosti koje trebaju biti uzor svakom sportisti, ali i građaninu, kako se bori za svoju zemlju.
