Izvještavajući sa Olimpijskih igara u Atini 2004, gdje je bio posebno inspirisan francuskim konjem koji je nastupao pod hrvatskom zastavom, neprežaljeni fudbalski kolumnista Tomislav Židak u svom je stilu u jednom od posljednjih tekstova provukao:
“Dosta mi je ovoga, ne mogu više, vratite mi HNL, Slaven Belupo i Kamen Ingrad, draže su mi i runde u Domagoju poslije još jednog Dinamovog poraza nego ova parada najboljih sportista na planetu”.
Nije se još ni spustila zavjesa s Ajfelove kule, a sve gazeći preko olimpijskih krugova na naslovnice su se vratili fudbaleri i timovi. Cirkus cirkus sustiže, ne zna se je li spektakularnije u Splitu ili Rijeci. Šta li je u glavi Đenara Gatuza koji ređa bombu za bombom, bilo javnim nastupima, bilo potezima koje vuče iza kulisa?
Poput posljednjeg da zbog navodne nediscipline odstrani iz tima Ivana Perišića, vodeći se valjda onim da ako želiš da te poštuju, moraš da udariš na najjačeg. Ili će, praćen apsolutnom podrškom direktora Nikole Kalinića, koji ga je i doveo na “znamo se”, potpuno da zavlada svlačionicom i pokrene hajdučki uragan ili će taj rodeo na Poljudu da završi brže nego ijedan do sada.
Ispostavilo se i da su obračun već na prvoj pres-konferenciji sa jednim bezazlenim penzionisanim novinarom, koji godinama sjedi u prvom redu i svim trenerima nakon svakoga kiksa obavezno postavlja isto prvo pitanje “kaćete podnijeti ostavku”, kao i javno ismijavanje Filipa Krovinovića kojem je pred novinarima dobacio “ajde kratko reci šta imaš i fak of”, bili samo uvertira za ono što je uslijedilo…
Perišić je još ove godine u Splitu dočekan kao Bog koji hoda zemljom, nakon pune dvije godine nagovaranja i marketinške kampanje pod naslovom “Ivane, vrime je”. Slučaj je potresao ne samo navijače Hajduka.
Ko je Gatuzo, osvajač jednog jedinog trofeja u trenerskoj karijeri, da se tako poigrava sa legendom Vatrenih?
Da li je stvarno u pitanju nedisciplina ili su se i Hajduk i Perišić složili da se zajedno nisu usrećili kako su mislili (da smo se ranije sreli…) i da je bolje da obje strane dok mogu još nešto zarade, ostaje samo da nagađamo. Kako god, Perišić i oficijelno odlazi, Gatuzo nastavlja dalje.
Koliko dugo, samo rezultat će da sudi. I najveći zagovaratelji i oni koji su doveli ludoga Kalabreza biće uz njega onoliko koliko će rezultat da ga prati.
Tako je bilo i sa Željkom Sopićem u Rijeci, a ta je priča na radost klupskih hroničara juče konačno i završena. Godinu dana je taj gospodin tlačio javnost svojim ispadima kao da je Žoze Murinjo, a HNL je dobila ono što nikad nije imala… Umjesto novinara koji komentarišu trenere – trenera koji komentariše novinare!
Dok ga je karta išla, u klubu su imali sto opravdanja, čak i kad se lajavi ćelavac “unosio u facu” predsjedniku-vlasniku. Nakon završnice prošle sezone, u kojoj je Sopić sa Rijekom u direktnom obračunu za duplu krunu sa Dinamom prošao kao Napoleon kod Vaterloa, bilo je jasno da će Damir Mišković da sačeka prvi krivi korak da se riješi tog namćora.
Priliku je, i to trajnu, dobio Crnogorac Radomir Đalović, koji je sa Riječanima već prošao i nebo i pakao, od mučne polusezone sa Serse Kozmijem do čudesnog povratka Rijeke pod Sergejom Jakirovićem, pa i zavidne serije pobjeda prošle sezone sa Sopićem.
Pretpostavlja se da se Đale, ljubimac navijača još iz igračkih dana, sasvim dovoljno kalio i da je spreman za tu nezavidnu poziciju. Malo ko bi mu bio u koži…
Rijeka se ništa nije pojačala u odnosu na prošlu sezonu, mada nije ni previše izgubila. Veći je problem što je uprava digla cijene ulaznica u nebo. Ali i za to postoji rješenje, a Đaloviću ga je davnih dana ponudio trener koji ga je jako volio – pokojni Zlatko Cico Kranjčar vodio je Rijeku samo 17 utakmica, a čak i nakon pet poraza u nizu publika je vikala “Cico, ostani!”.
Jeste, voli publika pobjede, ali voli i igru, doživljaj da je gledala veliku utakmicu, čak i kad se desi poraz. Uspije li da prenese timu makar energiju kakvu je imao kao igrač, pa i sada kad je na klupi, Đalović je već puno uradio.
Nego da zatvorimo krug sa Židakom, Olimpijskim igrama i francuskim konjem kojeg je u Atini 2004. pod hrvatskom zastavom jahao Austrijanac Pepo Puh. Zvao se Banvil d’Ivoj, koštao je više nego sva Dinamova pojačanja toga ljeta, jeo je zob iz Brazila, stanovao u štali komfornijoj od bilo kojeg novinarskog stana i trenirao na stadionu puno boljem od maksimirskog.
To kljuse, kojem su dvije žene na treninzima poslije svakog otrčanog kruga mjerile otkucaje srca i nježno mu šaputale na uho, a čuvali ga naoružani specijalci, nesrećnog je Pepu Puha već na prvoj prepreci katapultirao u jarak…
Nakon takvog očajnog nastupa okupljene je hrvatske novinare, koji su se nadali medalji, ostavio čak i bez izjava, opalivši im silenzio u najboljoj maniri Marija Mandžukića!
Eh, šta ti je konj. Tako je (bar) pisao Židak…
