Olimpijske igre rijetka su prilika za publiku u Hrvatskoj da bar malo predahne od fudbala, fudbalera i njihovih mnogo pametnih trenera.
I sad se igra, taj “rat” nikad ne staje, samo su evo još do nedjelje u drugom planu, a javnost otkriva čudesne priče sportskih heroja koji godinama u tišini rade i malo se ko za njih interesuje dok se probijaju do Olimpa, često u uslovima u kojima bi svaki običan čovjek digao ruke. Ali zato i jesu šampioni, osvajači medalja…
U nedostatku novih lica u svojoj olimpijskoj ekspediciji Hrvatska je ponovila neke stare priče i pet dana na završetka Igara u Parizu je na sasvim solidnih pet medalja. Daleko je to od neponovljivih deset iz Rija, ali koliko ulažemo, i ovo je “puna kapa”. Nastavio se i trend iz Tokija – pojedinačno izuzetno vrijedni na svim poljima, a kolektivno jedva vrijedni pomena. Od četiri selekcije iz Londona 2012. spalo se na dvije u Parizu 2024. (više nego u Tokiju 2021.), s tim što su se rukometaši prvi put u istoriji oprostili već u grupnoj fazi.
Barbara Matić godinama je već najbolja svjetska džudistkinja u svojoj kategoriji. Sad je uzela ono što joj je u Tokiju na neshvatljiv način pobjeglo i ostavilo traume i njoj i treneru Preradoviću. Pune tri godine. Čekala je, još jače trenirala i uzela toliko željeno zlato.
Jer, svi najveći uspjesi pomalo su i priča o neodustajanju.
Nije odustala ni kad su se birokrate po opštinskim odborima i splitskoj gradskoj vlasti pravili ludi i gluhi na vapaje njenog Džudo kluba Pujanke da im se omogući bar malo primjereniji prostor za bavljenje sportom. Splitska olimpijska šampionka već godinama tu iznimno zahtjevnu vještinu (probajte da prebacite čovjeka iste težine preko sebe) trenira u atomskom skloništu pored škole u koju je išla. Ulaz u taj trofejni brlog, prepun raznih trofeja i medalja osvojenih širom svijeta, izgleda bukvalno kao štek Velje Nevolje.
“Ušuškan” kraj nekakvih garaža usred kvarta koji više podsjeća na beogradske blokove ili slovačku Petržalku nego na Mediteran noću čak pomalo i plaši. Prašnjave strunjače Barbari su pogoršale njene probleme sa dišnim putevima, pa su nabavili nove, ali iz skloništa nikad nisu izašli i to ju je možda i sve te godine guralo do zlata.
Jer, svi najveći uspjesi pomalo su i priča o inatu.
Isti je inat vodio i braću Valenta i Martina Sinkovića koji prvi puta na Igre nisu došli kao favoriti, da bi u nevjerojatnoj trci došli do svog trećeg olimpijskog zlata i četvrte medalje. Prvu su osvojili još u Londonu u četvercu. Rođeni Zagrepčani odrasli su na jarunskoj veslačkoj stazi, rađenoj za potrebe Univerzijade 1987. Od tada na jezeru, osim tribina za publiku, ništa nije napravljeno. Kao i u društvu, mulj se godinama taložio i taložio, a jezero se napunilo lopočima i lokvanjima koje su isprva čistili studenti, a onda i sami veslači i njihovi treneri.
Kako je s lopočima na veslima nemoguće nešto postići, Sinkovići su spas našli na jezeru Peruća, na potezu između Knina i Sinja. Tamo su iskovana tri olimpijska zlata, a ovo pariško je nadmašilo sva očekivanja. Dok su ranije samo potvrđivali dominaciju, sad su u posljednjih 500 metara četvrto mjesto pretvorili u zlato, nadoknadivši zaostatak za Britancima od dužine i po čamca!
Znali su da će mlađe posade, željne pobjede nad takvim šampionima, da jurnu grlom u jagode. I sa naizgled nenadoknadivim zaostatkom držali su se taktike i vozili svoju trku. Jer, olimpijska zlata često su priča o iskustvu i klasi.
Očekivati Donnu Vekić u finalu Olimpijskih igara ravno je tome da neko sad kaže da će njen Osijek igrati u finalu Lige konferencije. Ali, eto, srebrom se “pozlatila” karijera teniserke koja je uvijek bila tu negdje, ali jako daleko od najvećih dometa na Gren Slem turnirima. Zapravo joj je najveći uspjeh bio osvajanje pomalo egzotičnog Hopman kupa u paru sa Bornom Ćorićem. Ponoćnu dramu u četvrtfinalu, sve propuštene brejk lopte i jedno spasavanje meč lopte, prepričavali su se danima u zemlji slabo zainteresovanoj za tenis, iako u njemu ima već šest olimpijskih medalja. Među ostalim i prvu sa Igara u Barseloni 1992., uz dva osvojena Dejvis kupa.
Sandra Perković bronzom je obogatila kolekciju medalja potvrdivši klasu i u godinama kad se već pomalo razmišlja o kraju, a ne zaboravimo i Mirana Maričića, strijelca koji je već u prvim danima Igara puškom “upucao” bronzu. U Bjelovaru, gradu koji je nekad bio sinonim za rukomet, trenirao je u streljani koja bi se u zimi tako ohladila da su mu se prsti smrzavali.
Jer, svaka je takva medalja pomalo i priča o Hrvatskoj. Od 1992. ih je osvojeno 46 na ljetnim i 11 na zimskim olimpijskim igrama. And counting…
