Taman kad su već i posljednji mazohisti digli ruke od Cibone, pojavilo se svjetlo na kraju tunela.
Nakon raznih avanturista u klub je novac uložio kanadski Hrvat, bankar Viktor Dodig. Dakle, ne radi se o nekakvom novcu na dugom štapu, još jednom iz niza lažnih obećanja, nego o konkretnih pola miliona evra koje je čovjek dao – valjda zna da ih vidjeti više neće – da bi se pokrpao bar poneki krater u budžetu nekadašnjeg velikana.
Paralelno nekako sa tim, objavljeno je da su pod Tornjem potpisali i ugovor sa sponzorom po kojem je klub nekad bio prepoznatljiv. Riječ je, naravno, o čuvenom brendu kafe Franck.
Ovom prilikom mala reminiscencija na davna vremena… Kad se 1984. godine Cibona tukla sa Zvezdom za titulu šampiona Jugoslavije, s tim što je ulog bio i mnogo veći od te titule jer se znalo da je Dražen Petrović, najveći jugoslovenski talent, prerastao pantalone Šibenke i da želi u klub koji će igrati Kup šampiona, na parketu Doma sportova dominirale su tri ogromne reklame: Franck, Badel i Kraš. Tri glavna aduta zagrebačke prehrambene industrije, kompanije koje su praktički dominirale na tržištu, sponzorisale su budućeg šampiona Evrope kojeg je stvarao Mirko Novosel.
Pare tada nisu bile problem.
Ta ista Cibona, koja je nekad mogla da bira između sponzora, a čak i u vrijeme rata u Hrvatskoj odsjedala po najboljim evropskim hotelima, prošlih je godina samo čudom izbjegla bankrot. Varao ju je ko je stigao, od pokojnog Milana Bandića koji joj je sjeo na gotovo sve što je posjedovala, do fantomskih investitora iz Indije koji su u pokušaju revitalizacije nekad slavnog kluba došli između ostalih i na ideju da u hali Dražena Petrovića organizuju vjenčanja za bogatije Indijce…
Ako, i krava neka dođe!
Takva, nikom bitna Cibona, toliko je tonula u svom košmaru da su je na kraju, k’o Tomu Zdravković iz kockarnice, izbacili iz lige koju je osnovala jer se na kraju ionako kao nekakav pijanac samo potucala po njoj. Mada se jedan od posljednjih klupskih hroničara i redovni “uživalac” te muke zaklinje da su Cibonu proljetos barem u tri navrata regionalne sudije besramno pokrale – i to u Zagrebu.
Vrativši se nakon “sto godina” u Evropu, koje se godinama odricala radi regionalne lige, Ciboni se poklopilo da čak nekako i prođe kvalifikacije protiv Slovaka. Nošena, između ostalog, i entuzijazmom novog trenera Ivana Rudeža, pa čak i da joj slovački navijači skandiraju na kraju utakmice, podsjetivši nas još jednom da njena zvijezda i danas u Evropi sja. U Hrvatskoj više ne, u regionu bivše Jugoslavije još manje.
Najednom, čak više ni ona priča o ulasku u klub Bojana Bogdanovića, dakle ne Bogdana Bogdanovića kako su urednici Ciboninih društvenih mreža preimenovali bivšeg hrvatskog reprezentativca, ne djeluje više nerealno.
Nije li sve to malo čudno? Otkud najednom takvo interesovanje za klub koji je praktički nestao sa mape? Na prvu jeste čudno, ali…
Nakon 2014. i Ciboninog nikad razjašnjenog odustajanja od nastupa u Evroligi i ustupanja mjesta Crvenoj zvezdi, i to nakon jedinog šampionskog trijumfa u ABA ligi, usred Beograda, klupska kasa počela je da se prazni jednakom brzinom kojom su se u Srbiji punile one Zvezde i Partizana. I ne samo njih. Čak i onaj ko je pomišljao da nešto uloži, odustajao je shvativši da bi, koliko god uložio, sponzorisao u najboljem slučaju treće ili četvrto mjesto.
Dodajmo tu i politiku Evrolige koja je počela da se ponaša kao obijesni bogataški klub na čija blindirana vrata nemoj ni da zakucaš bez par pet miliona evra i samo bi budala uložila u nešto đe para nikad dosta, a povrata nema nikakvog. Tako su bar računali Hrvati.
Demantovao ih je donekle samo KK Partizan, koji danas funkcioniše kao korporacija i sasvim ugodno može da živi od sopstvenih navijača i sponzora, mada je prvotnu akumulaciju kapitala napravila država Srbija. Konkretno, onaj koji je vodi.
Dakle, Cibona si je, nema sumnje, za svoju nesreću sama kriva, baš po formi koju je ispisao čuveni pjesnik:
“Ako smo pali, padu smo bili i skloni!”.
Ali suma sumarum, konačni rezultat svih košarkaških politika na ovim prostorima, neuspješnih ili manje neuspješnih, vidjeli smo na ovoljetnom Eurobasketu gdje je Srbija kao košarkaška perjanica bivše Jugoslavije ispraćena kući već na prvoj nokaut prepreci, protiv Finske, što je opet bacilo drugo svjetlo i na dva hrvatska ispadanja od istog protivnika.
Sve prisutne selekcije s teritorija bivše Jugoslavije bile su samo statisti te smotre što je potvrdilo stav da je košarka, nažalost, na ovim prostorima posrnula. I danas služi, čak i više nego fudbal, za zadovoljenje nekakvih ličnih ambicija, kao poligon za političko potkusurivanje, kao dobra apanaža stranim igračima i trenerima koji će zauzvrat navijačima donijeti radost desetog mjesta ili eventualno razvojni poligon za nekog evropskog talenta poput ovog “mršavog Isusa” iz Finske.
Uglavnom, služi za sve osim za ono čemu bi trebala da služi – razvoju mladih, domaćih igrača. Čast iznimkama koje se time još bave, ali nepobitna je činjenica da ona košarka koju su stvarali ljudi iz filma “Bićemo prvaci svijeta” – više ne postoji.
I dok je tako, neumjesno je pitanje treba li Cibona bar kroz ABA 2 da zadrži status…
