Duško Vujošević sa hrvatskom košarkom nije imao ništa, a imao je sve.
Površno upućeni ovih su dana u čudu ispitivali…
“A zašto je toliko medijske pažnje dobio čovjek koji sa nama i nije imao veze i nikad nije ni vodio neki naš klub?”.
Istina je da Vujošević nije bio Božo Maljković, koji je sa Jugoplastikom osvojio dvije europske i tri jugoslovenske titule. Nije bio ni Moka Slavnić, koji je uveo u veliku košarku Dražena Petrovića, Tonija Kukoča i Dina Rađu. Vujošević je cijelu karijeru bio čovjek sa druge strane linije, a opet tako nam blizak, interesantan, pa i vezan za neke prijelomne momente košarke na našem prostoru da smo prestali da ga doživljavamo kao nekog tuđeg.
Možda je bilo i do Duletovog ličnog stava i odnosa, jer koliko je po Srbiji vodio ratove, isprva samo košarkaške, često ne birajući riječi, toliko je prema nama držao stav distanciranog poštovanja. Posebno prema Ciboni. Baš nikad, nijednom riječju ili gestom, a nije uvijek bilo lako, Vujošević nije pokazao netrpeljivost, kamoli mržnju. Čak ni kad ga je nekakva isfrustrirana budala fizički napala u Dvorani Dražena Petrovića nakon ubjedljive euroligaške pobjede Cibone protiv Partizana 2002. godine.
Partizan je, zapravo, tih godina prije neželjenog ulaska u ABA ligu (upravo je Vujošević bio protivnik te ideje da bi kasnije postao trofejni osvajač Jadrana) loše prolazio sa Cibonom, gubeći ponekad i po više od dvadeset koševa razlike, pa i u Beogradu, završavajući uglavnom iza nje na tabeli tadašnjeg grupnog takmičenja u Euroligi. Istovremeno su nam kolege. koji bi se vraćali iz Beograda, pričali da kad Vujošević uđe u halu i prelazi dijametralno terenom cijeli Pionir ustaje na noge. On maše rukom, pozdravlja publiku kao u nekakvom obredu vjerskih fanatika. Iz hrvatske perspektive bilo nam je nepojmljivo da se tako slavi bilo kojeg trenera, a pogotovo onog kojeg smo površno ocjenjivali neuspješnim. Zapravo smo se čudili zašto mu ne daju otkaz i u tom smislu, Vujoševića je stvorio Partizan. Baš kao što je on stvarao generacije njegovih igrača.
Povjerenje se vodstvu Partizana vratilo jer je klub sa njegovim sistemima u igri samo rastao, dok je istovremeno Cibona sa svim drugim klubovima u Hrvatskoj uglavnom kopnila i kad se 2007. godine, prvi puta nakon gotovo dvije decenije, desilo da Partizan dobije u Zagrebu, taj tas na vagi i u klupskoj košarci, a ne više samo reprezentativnoj, prešao je na srpsku stranu. I više se nikad nije vratio.
Mada tu priča nije bila gotova jer finale ABA lige sa Cibonom 2010. godine u Areni Zagreb postaće Vujoševićev najčudesniji trofej u karijeri, kao što će i jedna trojka Nolana Smita 2014. u beogradskoj Areni naprasno da prekine “časove ljubavi” i onu crno-bijelu euroligašku bajku. Pokazaće se, samo na neko vrijeme, samo što će sljedeća da bude bez njega. U onim pogledima nakon te trojke Cedevitinog Amerikanca, Vujoševićevom ali i Dragana Todorića, vidjelo se da je kraj. Jer bez Eurolige cijeli sistem Partizana padao je u vodu.
Tako da su neki od prijelomnih momenata Vujoševićeve karijere ipak bili vezani za hrvatsku košarku u kojoj je jednom ipak umalo i završio. Bilo je to u rano ljeto 2012. godine, nakon razlaza sa moskovskim CSKA, Cibona je nazvala i ponudila navodno unosan ugovor. Vjerojatno bi i potpisao da se paralelno nije javio i Partizan. A kad bi Partizan zvao za njega tu nije bilo dileme. Kao što nije htjeo da ostavi ni dilemu oko svoje odluke…
“Da me Partizan nije trebao, vjerujte, otišao bi u Cibonu. Jedino ne bi volio da neko pomisli da sam odbio da odem zato što su Hrvati”.
Ko ga je poznavao to bi posljednje pomislio. Vujošević je bio i do kraja ostao Jugosloven, što nikad nije krio. Iskreni Jugosloven, onaj koji je u toj ideji vidjeo nešto više od prizemne politike kakvom smo već decenijama kolektivno traumatizovani.
Takav Vujošević, čovjek iznad svoga vremena, ostao je nedosanjani san onih pristalica Cibone koji bi u tom dolasku, da se desio, vidjeli samo dobro, možda i posljednju šansu da se od nekad velikog kluba napravi makar sistem za stvaranje dobrih košarkaša. Dule je to znao. Prije njega bila je još samo jedna tako slična, neostvarena želja Cibone. Ona Mirka Novosela da pod Toranj dovede Bogdana Tanjevića. Dolazio je, ali sa drugim klubovima.
Vujošević je bio koliko pametan i duhovit, toliko i samom pojavom inspirativan za koješta, kako uvrede tako i viceve na tragu legendi o Čaku Norisu, pa je valjda bilo suđeno da iste godine i odu. Jedan od omiljenih mi je da bi Dule Vujošević naučio Milton Palasija da recituje Gorski vijenac! Na ijekavici, naravno…
Pjevali su mu Kukavicu i Svinjo debela, neki mu je novinar na pitanje “Ko ste vi?” odgovorio sa “A ko ste vi?”, a jednom mu je Miroslav Muta Nikolić u Pioniru, kao trener Radničkog, na putu do svlačionice dobacio:
“Šta je Dule? Izgledaš ko raspremljeni krevet…”
Jer, Partizan je gubio, a kad bi se mnogo iznervirao Vujoševiću bi ispala košulja iz pantalona… Vraćaju se na teren, vidi Muta – košulja pospremljena…
“Je li Dule, bila sobarica?”.
I na vrhuncu slave mnogima je ostao nepoznat, a o jednostavnosti i veličini tog čovjeka puno je rekla jedna davna skrivena kamera u kojoj je glumio taksistu. Jedna se putnica čudila zašto im iz drugih kola mašu, a neki mu je deda, vozeći se sa pazara, počeo da prepričava utakmicu koju je Vujošević veče ranije – vodio.
“Ne znam da li ste gledali, mnogo sam se iznervirao. I da Šćepanović ne pogodi onu trojku, ne znam boga mi šta bi bilo…”
“Dvojka beše, ali je vrijedila kao trojka”, ispravi ga uz osmijeh.
Iza sebe je ostavio taj osmijeh, hrpu trofeja, more stvorenih igrača i briljantne aksiome poput onog:
“Čovjek koji teško radi nije spreman lako da gubi”.
To je bio on – Duško Vujošević Dule.
- Mišljenja iznešena u kolumnama lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Lob Sport
