U vrijeme onih godina “Dinamovog prokletstva”, kad punih 24 godine nije mogao da osvoji titulu šampiona Jugoslavije, rođena je i čuvena rečenica jednog od novinarskih doajena:
“Kad god misliš da ti je teško i da je u životu sve izgubljeno, sjeti se da ima u ovom gradu neko kome je teže. To je Dinamo”.
Sa novom državom i novim takmičenjem ta rečenica kao štafeta prebačena je u ruke splitskog Hajduka, a Dinamo je od “vječitog drugog” postao vječiti šampion. Mijenjaju se vlade, vladari, uprave, treneri, ali to ostaje.
Svaki put kad su, i to baš na Poljudu, imali Zagrepčane na puškomet, svaki put kad bi se ukazala kolosalna šansa da stave tačku na sve te decenije plave vladavine, bijeli bi uprskali stvar. Jednom su praktički uoči derbija odluke smijenili predsjednika, drugi put su odigrali na kartu trenera početnika koji je, eto, dobar sa igračima, a sad je crna mačka utrčala na teren.
U onoj sceni, kad usred nekog prekida i jalove Hajdukove ofenzive na teren utrčava ta mala životinja tamnija od đavola i juri prema golu domaćina kao da je sažeta sva simbolika Hajdukove nesreće. Za koju će sujevernici, kao i obično, da nađu sto razloga, faktora i tumačenja, ali nikako i ono da si je Hajduk za sve svoje nesreće uglavnom sam bio kriv.
U prošloj kolumni nabrajali smo Rijekine propuste, gdje je sve prosula šansu da na vrijeme odmagli konkurenciji. Šta tek onda reći za Hajdukovog golmana Ivana Lučića koji je svojim suludim istrčavanjima na Poljudu u više navrata ubio u pojam kako publiku, tako i svoj tim. U prvom derbiju protiv Rijeke na totalnu dominaciju i vodstvo Hajduka odlučio se igrati zadnjega u odbrani i tako poklonio gostu izjednačenje. Protiv Lokomotive našao se u nekom momentu na 25 metara od gola i ulovio loptu rukom – Hajduk je sa igračem manje jedva spasio bod. I sad ono sumanuto istrčavanje protiv Dinama i poklon godine.
A zamislite, kao mlad golman bio je nakratko u Bajernu. I tu i leži korijen nesreće, jer je vidio kako to radi Manuel Nojer. Ali to je Nojer. U jednom je intervjuu izjavio:
“Nemamo kontakt, ali da se vidimo, znam da bi mi pomogao ako nešto zatreba”.
Za početak bi mu sigurno savjetovao da više ne napušta svoj prostor.
Ali to je sad proliveno mlijeko, nego što donose zadnja tri kola odluke? Situacija je ovakva: Rijeka 59, Dinamo 58, Hajduk 56. Raspored je sljedeći: Šibenik – Rijeka, Dinamo – Slaven Belupo, Gorica – Hajduk, zatim Lokomotiva – Dinamo, Hajduk – Rijeka, i za kraj Rijeka – Slaven Belupo, Dinamo – Varaždin, Šibenik – Hajduk.
Ako malo pažljivije promotrite, shvatićete da Dinamo uz najbolji i najplaćeniji sastav te neuporedivo veće iskustvo osvajanja trofeja ima i tri utakmice kod kuće jer će Lokomotiva na Maksimiru da glumi domaćina budući da se njena Kranjčevićeva nanovo gradi. Dakle, plavi imaju šetalište do kraja, bilo bi pravo čudo da ne osvoje svih devet bodova. Igrači Rijeke naglo su postali svjesni da ih samo 270 minuta dijeli od momenta karijere o kojem jednoga dana mogu da pričaju unucima, ali uz intimno najveće simpatije prema timu Radomira Đalovića i svemu što su ti momci uradili nakon onih stravičnih 5:0 u Ljubljani, staviti ruku u vatru da će da dobiju sve tri utakmice, izvinite ali…
Neko je dobro primijetio i da se ne čini usluga igračima Rijeke ako se iz kluba stalno ponavlja “nema imperativa”. Jer, obično tada nema ni trofeja. U zimu one godine kad će prvi put da postane šampion Matjaž Kek mi je u Mariboru sa jesenskom titulom u džepu rekao:
“Nema više nazad, nema skrivanja, mi sad moramo po titulu”.
Pored živog Zdravka Mamića. I uspio je, istjerujući iz kluba svaki oblik sumnje, opuštanja i defetizma.
Utisak je da bi Đalović oderao kožu sa sebe da uzme titulu Dinamu i ako tu energiju i fanatizam uspije u posljednjim metrima maratona da prenese na igrače i sve u klubu, već je mnogo uradio. Uostalom, kad gledamo pune tribine Rujevice, i to nakon tri uzastopna poraza, on je na neki način već pobijedio. Rijekina igra protiv Gorice opet je na momente mirisala šampionski i Đaloviću svakako želimo dug mandat na Rujevici. A na greškama se čovjek uči, sve je to za ljude.
Nego, uzbudljivo je i na tribinama i oko stadiona, strasti su uzavrele, a huligani su – korak ispred policije. Ako je nekome slučajno promakla ona makljaža Hajdukovih i Dinamovih navijača na splitskim Pujankama, očigledno dogovorena, trajala je gotovo pola sata, policije niotkuda, evo par interesantnih opaski iz izvještaja:
“Bed Blu Bojsi su dostavnim kombi vozilima u ranim jutarnjim satima neopaženo ušli u Split, unatoč brojnim policijskim snagama. Vjerojatno su im pripadnici Torcide ukazali na putove na kojima neće da bude policije…”
Pa kaže dalje i da je tuča dogovorena u skladu sa nekakvim “kodeksom”, a naknadni foto izvještaj pokazao je da nije korišteno ništa osim rukavica i guma za zube. Ima još…
“Po dolasku policije tuča je završila, niti jedni niti drugi nisu napali policiju, upravo suprotno, mirno su se predali, sjeli na pod mirno prihvativši privođenje…”.
Za ovo su dobili čak i pohvale u medijima jer “za razliku od većine najekstremnijih navijačkih skupina u Evropi nisu nastrojeni antisistemski, odnosno nisu kontra države i policije”. Kao da smo ikad i bili!
I za kraj – najbolje.
“Također, važno je naznačiti da nije bilo posljedica za slučajne prolaznike, pa niti štete na vozilima i objektima u blizini”.
Tako je, samo vi šetajte svoga ćuku, gospođo, mi se samo igramo.
Nije napisano, ali priča se da su i pomeli za sobom. K’o Japanci na Svjetskom prvenstvu!
