Bolju kulisu za kraj veličanstvene karijere nije mogao da zamisli. Nakon što se u subotnje veče nebo rasplakalo nad Slovenijom, na Planici je svanulo najsunčanije nedjeljno jutro u Alpama.
Posljednji put pogledao je sa zaletišta na orlovskoj visini skakaonice pred kojom se ledi dah. Gotovo dvadeset hiljada navijača natiskalo se da bi se oprostilo od heroja nacije, momka iz Kranja koji je bio i svjetski i olimpijski šampion, osvajač Svjetskog kupa i pobjednik kultne Novogodišnje turneje.
Orkestar limene muzike svirao je samo za njega, a on je dirigovao aplauzom publike. Spustio se u čučnju, odrazio, preletio 226,5 metara i otišao u istoriju…
Završila je tako sportska karijera velikog Petera Prevca, momka koji je 2015. postao prvi čovjek na svijetu koji je na skijama preletio 250 metara, a da pritom nije ispaljen iz ruskog bacača raketa… Otišao je najveći as zimskih sportova kojeg je Slovenija ikad imala, računajući i doba Jugoslavije. Momak iza kojeg nije ostao nijedan veliki incident, što u svijetu čudaka kakvi su često skijaši-skakači (jer potrebna je bar mala doza ludosti za skokove s takvih visina) i nije tako uobičajeno.
Prije Petera bez mrlje bio je jedan “crni” Peter. Zvao se Primož, a prezivao Peterka.
Imao je nepojmljiv talent za skokove i obilježio je odrastanje sportskim fanovima devedesetih, ne samo u Sloveniji. Bio je prvi Slovenac koji je uspio da osvoji Novogodišnju turneju, iste te 1997. i Veliki kristalni globus. Peterka je bio zvijezda nad zvijezdama, momak s reklama na TV Sloveniji koji je slao u istoriji Vajsfloga, Bredesena i ostale velikane skijaških skokova. Imao je sve da bude nepobjediv i jedan ozbiljan porok koji ga je koštao da ne postane alpski “Đoković prije Đokovića” – alkohol. Isti je porok presudio i finskom čudu Matiju Nikenenu. Nijemac Hanavald borio se sa psihičkim problemima, a Andi Goldberger navukao na kokain zbog čega su ga Austrijanci izjurili iz reprezentacije. Iz priloženog je jasno: iako je u skijaškim skokovima povreda i lomova mnogo manje nego u skijanju, psihički je to jedan od najtežih sportova na svijetu.
Prevc se povukao sa navršenom 31 godinom, nakon 22 godine aktivnog skakanja. Prva skakaonica bila mu je iza kuće. Bio je najstariji sin u familiji čija priča podsjeća na one mormonske iz američke države Juta i koja vjeruje u samo dvije stvari: težak rad i crkvu. Ali rezultati su čudesni. Peter je najstariji sin od petero braće i sestara, a na dan 10. februara 2023. upisali su doseg pred kojim i Kostelići moraju kapu da skinu: Nika Prevc postala je toga dana četvrta članica u familiji koja se popela na pobjedničko postolje u Svjetskom kupu. Prije nje uz Petera to su već obavila i braća Domen i Cene. Već godinu poslije, brata Petera u penziju je ispratila kao osvajačica Svjetskog kupa.
U karijeri je Peter ipak imao jedan manji “nazovi” incident, intervju u kojem je nakon jedne slabije sezone svu krivicu svalio na bivšega trenera Gorana Janusa. Mnogi su ga zbog toga opisali bahatim i nezahvalnim. Sam je priznao da je možda rekao previše, ali je ipak dodao: Što sam rekao, rekao sam, ostajem pri svakoj izgovorenoj. Time je pomalo podsjetio na još jednog slavnog sunarodnjaka kojeg je jezik u karijeri koštao malo više nego Prevca i o kojem je baš nedavno snimljen odličan dokumentarni film u produkciji RTV Slovenije pod nazivom: “Črni Peter”.
O Peteru Vilfanu je riječ, jednom od najdarovitijih košarkaša s ovih prostora, čovjeku koji se, kako je to u filmu rekao Aleksandar Petrović, rodio četrdeset godina prerano. Jer bi s onim stilom igre, pojavom i karakterom, danas mlatio milione. Bio je šuterski ubica, dostojni nasljednik velikog Ive Daneua na “poziciji” Slovenca u košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije i svjetski šampion iz Manile kojem je izmaklo ono što je najviše sanjao – olimpijske igre. Jedne zbog poziva u JNA, a druge jer je Mirko Novosel odlučio da mu je Dražen Petrović ipak važniji.
Lajavi Vilfan bio je prvi kapiten reprezentacije Slovenije, ali tek nakon što je Zdovc rekao da nema ništa od glasanja i da Pero to zaslužuje. Bio je, ali samo nakratko, trener Olimpije. I kad se činilo da će ga karakter baciti u zaborav, Vilfan se igrom slučaja našao u ulozi u kojoj je opet obilježio odrastanje generacijama sportskih zaljubljenika – kao fenomenalni komentator košarkaških prijenosa, u ravni s legendama poput Mutića, Nikitovića, Cvitkovića, Šarenca… Jer, samo bivši košarkaš može tako da razumije igru i da mu kritike tako čvrsto stoje da su Sagadin i Lorbek uzalud obilazili vodstvo TV Slovenije tražeći da ga se skloni.
Samo predan radnik može da postane profesionalac u ulozi za koju se nikad nije školovao. U toj ulozi trajao je više od dvije decenije i dočekao vrhunac, u finalu Eurobasketa 2017. godine, izgovorivši znamenite riječi: “Štiri, tri, dva, eden, nič! Slovenija je evropski košarkarski prvak! Slovenija je pokorila košarkarsko Evropo…”
