Ne znam zašto, ali sjetih se ovih dana one scene sa ždrijeba u Kataru kada Piksi Stojković, tada još selektorska zvijezda u usponu, prilazi Zlatku Daliću i kaže mu – “aj priznaj koga ne bi da izvučeš”.
Ali ko bi mu zamjerio, pa Srbija je tada bila selekcija u meteorskom usponu, zapravo se očekivalo da će baš u Kataru da zauzme mjesto koje je do tada pripadalo Hrvatskoj. Kad ono…
Ali nije ovo priča o dvije sad već gotovo dijametralno suprotne sportske sudbine nakon raspada Jugoslavije, gdje je po onoj “od izvora dva putića” nakon Zvezdine titule 1991. mala sila u fudbalu postala Hrvatska, a nakon pet evropskih titula hrvatskih košarkaških klubova od 1985. do 1991. zemlja košarke postala Srbija.
Ovo je priča o Zlatku Daliću, najdugovječnijem i najboljem fudbalskom selektoru kojeg je Hrvatska imala, a zapravo i najboljem na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući i samu Jugoslaviju. Taj nekadašnji trenerski autsajder i prilično iznenađujuće rješenje tadašnjeg vodstva Hrvatskog nogometnog saveza živi na klupi Vatrenih već devetu godinu, u Pragu je proslavio stotu utakmicu kao selektor, a Hrvatsku je doveo na prag već trećeg Svjetskog prvenstva otkako je selektor.
Vodio je i na dva Europska, u finalu Lige nacija…
Za generaciju koju je doveo do finala Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. rekli su da je svoj zenit zapravo dosegla dvije godine ranije kad je jedna luda portugalska kontra odnijela sve snove i ostavila Luku Modrića i drugove uplakane nasred terena. Kad je Ante Ćaćić u prvim narednim kvalifikacijama nakon jalovnih 1:1 sa Fincima na Rujevici, doveo Hrvatsku na prag debakla, užarili su se mobiteli, a Davor Šuker, tadašnji predsjednik Saveza, prvo je okrenuo broj nekadašnjeg saigrača Roberta Jarnija…
“Ma je li, sad kad ste sjebali, mene zoveš da vas vadim”, navodno mu je odgovorio Jarni i propustio priliku života.
Rijekin predsjednik predlagao je – Matjaža Keka, trenera tada aktualnog šampiona i hit stratega u hrvatskom fudbalu. Osim što bi tako progurao prvog i jedinog stranca na klupi vatrenih, Damir Mišković bi se riješio skupog i sve svadljivijeg Slovenca. Kad se činilo da će Kek da vadi kestenje iz vatre, po paprenoj cijeni naravno, javio se utjecajni šef koprivničkog Slaven Belupa Robert Markulin…
“Ma čekajte dečki, imam ja čovjeka koji može da nas izvuče”.
Bio je to Zlatko Dalić koji je nekoliko dana ranije, predosjećajući šta slijedi, samouvjereno poručio: “Biću sljedeći selektor”.
Ni sanjao nije da će prilika da se ukaže tako brzo.
Jednu potpuno posrnulu selekciju Dalić je prvi put ugledao na zagrebačkom aerodromu, pred let za Kijev, gdje se očekivao definitivni oproštaj. Ali dva gola Andreja Kramarića okrenula su priču, a Dalić je nakon toga u baražu razbio veliko hrvatsko prokletstvo – Grčku.
Ostalo je, što se kaže, historija.
Jedan od ključnih, danas već pomalo zaboravljenih Dalićevih poteza desio se već nakon prve utakmice na tom Svjetskom prvenstvu u Rusiji kad je kući potjerao hirovitog Nikolu Kalinića koji je uvrijeđen što ne igra od prve minute odbio naređenje da uđe sa klupe u finišu utakmice. Nakon tog poteza, oko kojeg se naravno konsultovao sa “senatorima” Modrićem i Vedranom Ćorlukom, Dalić je izazvao koliko respekta, toliko pomalo i straha kod igrača koji se plaše jedino onog ko je spreman na sve.
Isto je ponovio i 2021. kad je zbog cirkusiranja na terenu i oko njega odstranio Rebića, Bradarića i Petkovića. Odstranio, ali ne i otpisao, jer Dalić uvijek i svakome ostavlja vrata povratka bar malo otvorenim.
Od prve do zadnje utakmice velika Dalićeva vrlina, uz obaveznu proklamovanu poniznost, je što se uvijek vodio time što tim koji vodi može da odigra, a ne time šta bi on htjeo da odigra, a na čemu su padala mnoga velika imena – više u igračkom nego trenerskom smislu.
Rijetke su bile utakmice kad je Hrvatska briljirala, igrala za dušu, ali je uvijek znala šta joj je cilj, ili kako je to Dalić na press konferenciji uoči velikog trijumfa protiv Brazilaca bez puno razmetanja najavio:
“Mi imamo svoj plan i pokušaćemo da ga ostvarimo”.
Mijenjala su se imena, protivnici, pa čak i fudbalski trendovi, ali Dalić je u ovih osam godina ostao konzistentan u svojim principima naslijeđenim od oca vatrenih Ćire Blaževića da se u selekciju teško upada, ali i još teže iz nje ispada, bar kad su u pitanju igrači sa zaslugama.
Održao je familijarne, ali hijerarhijski jasne odnose među Vatrenima i uz blaževićevski talenat da kaže narodu ono što želi da čuje, jednoj simpatičnoj ali pomalo nesrećnoj selekciji donio pobjednički karakter i čvrstinu i u najtežim momentima. Oni koji ga ne vole, nazvali su to srećom.
Razmislite malo… Što Čačić, Kovač ili Štimac nisu bili te sreće?
Biti najbolji u konkurenciji Blaževića, Jozića, Barića, Kranjčara, Bilića, već pomenutog Kovača… nije mala stvar. Kad god je bio otpisan, kao nakon nokauta od Austrijanaca u Osijeku, vraćao bi se još jači, a zaustavljale su ga na kraju samo najveće fudbalske nacije – Francuska, Španija, Argentina…
Jednom kad sve prođe, pamtićemo samo srećne dane, čovjeka u bijeloj košulji, na rukama zvijezda najveće generacije hrvatskog fudbala, u Moskvi. U momentu i sceni za koje i danas nekad pomislimo da smo samo sanjali…
