Kad si dobar igrač, svejedno ti je gdje igraš, što igraš i sa kim igraš – objasnio je najbližim saradnicima trener Radomir Đalović ulogu riječke desetke Tonija Fruka kad ga je jesenas u nedostatku rješenja kao plemenitog veznjaka gurnuo u vrh napada.
I odlično se snašao. Ali ipak je dovođenje Duje Čopa na Rujevicu rasteretilo i trenera i tim Rijeke i samoga Fruka koji je u nastavku sezone – eksplodirao.
Toni Fruk najbolji je igrač Rijeke i cijele hrvatske lige. Tim je riječima pred odabranom selekcijom novinarima koji prate Vatrene trofejni selektor Zlatko Dalić objasnio novo riječko ime na svom spisku. Mirne duše, čak i da se neko usudio da mu kontrira u tom momentu, teško bi našao valjane protuargumente. Jer, to što je proteklih nedjelja radio Fruk u derbijima sa Dinamom i Hajdukom bila je već zaboravljena poezija iz vremena Alesandra Del Pjera i sličnih majstora fudbalskog platna.
U ovom momku je sto đavola, pomisli čovjek dok gleda kako razvikanim stoperima vječnih rivala gura kroz noge i prodaje okrete i lažnjake kao na školskom igralištu. A prava slika je sasvim suprotna. Toni Fruk je zapravo nevjerovatno fin i inteligentan momak, pomalo čak i incident u današnjem svijetu fudbalskih poluautista, gdje bez tetovaže preko cijele ruke ili noge, starlete u krilu i ekstravagantnih kola bolje i da se ne pojavljuješ na klupskom parkingu.
Za razliku od većine saigrača koji su odabrali ekskluzivu Opatije ili bar Kostrenu za mjesto smještaja, Fruk živi u gradu i vozi – forda.
Kad se sjetimo slovenačkog beka Petra Stojanovića koji se jednog ljeta u Maksimir dovezao u baršunastom Audiju petici…
Priča novog vatrenog kreće iz slavonskog sela jedva vidljivog na geografskoj karti, a zove se Lila. Imaju dvadesetak kuća, bukvalno jednu ulicu, crkvu i – fudbalski klub. Kad su shvatili da je talentovan, upisali su ga u akademiju Krpan&Babić u Osijeku. Otac ga je svakoga dana vozio tamo i nazad 120 kilometara na treninge. Završio je i gimnaziju.
Nakon što je nedavno sa Rijekom slavio u Osijeku, svratio je kući…
“Kad krećeš?”, pita ga otac za ručkom.
“Za dva dana, dobili smo slobodno”.
“Odlično, onda ćemo sutra u šumu po drva”.
Istovario je nekoliko prikolica, napunio se šumskim vazduhom i četiri dana poslije sa saigračima – razmontirao Dinamo. Laganih 4:0 na Rujevici!
Tri dana poslije šou na Poljudu, u četvrtfinalu Kupa: asistencija u 6. minutu za Naisa Đuahru i bijeg u 13. za 2:0 vođstvo Rijeke. Priču je završio u 51. golom za 3:1. I evo ga sad opet – u 3:0 pobjedi Rijeke u jadranskom derbiju, sva tri gola nose Frukov potpis – prvi i treći lični, a za drugi je izborio udarac sa bijele tačke.
Ako bismo povlačili paralelu sa jedinom šampionskom sezonom Rijeke, Fruk je najsličniji onome što je tada igrao “general” Franko Andrijašević, najbolji strijelac i igrač sezone čija su vanšablonska kretanja izluđivala protivničke skauting službe, a onda i odbrane. Isto radi i Fruk koji se kao duh ubacuje u rupe u linijama i sam samcat poentira.
Svaka čast, koliko god bismo mogli pričati i o amaterizmu Hajdukove odbrane.
Ako ćemo da se vratimo još malo unatrag, sličanu poziciju i uticaj na igru Rijeke imao je kasnije proslavljeni hrvatski reprezentativac Andrej Kramarić, koji je sam za sebe rekao da bi na leđima trebao da nosi broj 9,5! Krama je na Kvarner pobjegao od kuće Maksimira i braće Mamić da spasi karijeru. Preporodio se u toj mjeri da je u jednoj jesenskoj polusezoni zabio toliko golova da ga do kraja više niko nije stigao iako se u zimu prodao u Lester!
No, može li Fruk da povede Rijeku prema tituli?
Od one legendarne duple krune Matjaža Keka prolazi, evo, već i osma godina. I od tada je Rijeka na gotovo neobjašnjiv način uvijek tu negdje, u krugu kandidata, ali joj ona isto tako i redovno izmiče. Posljednji put prošle sezone kad je dugi proljetni marš prosula crnom serijom poraza u samom finišu. Mada je opet na liderskoj poziciji, prije bih se kladio da će Toni Fruk i oficijelno da ponese titulu najboljeg igrača lige nego što će šampionska zvona da zazvone na Kvarneru.
Istina je da kad upisuje Frukovo ime na spisak reprezentativaca, Dalić iskazuje čast i Rijekinom predsjedniku Damiru Miškoviću sa kojim dijeli strast prema Bliskom istoku i zaljevskim petro-dolarima. Ali kome drugome da je iskaže? U Hajduku se predsjednici mijenjaju kao na traci, sa novim Dinamovim vodstvom ima malo dodirnih tačaka, a Osijek vode Mađari.
Isto je i sa Frukovim protukandidatima. Dinamo se pogubio, Brunu Petkovića su zgrabili kamatari, Marka Livaju nervi, Rokasa Pukštasa je Ðenaro Gatuzo zaboravio, a Martin Baturina je bio bolji u Ligi šampiona nego u HNL-u.
Već sada je jasno da ni Fruku, ni predsjedniku Rijeke veliki transfer, potencijalno i u neku od liga petice, ovog ljeta neće da umakne. Pominje se možda čak i rekordan klupski iznos, sabiru milioni. Ali tako je to na ovim prostorima još otkako je Đole otpjevao – “i nema igraj i nema dodaj, već samo ima dobro se prodaj”.
Neka, drago mi je bar zbog starog. Vozio ga je svaki dan 120 kilometara na treninge, a i danas tim kolima odlazi u šumu po drva.
I još ne mora da se pita “zar je selektor slijep”.
