U Minhenu su sa većim nestrpljenjem čekali Bed Blu Bojse, zloglasnu navijačku bandu iz Zagreba, nego hrvatskog šampiona kojeg je sistem Uefinih kvalifikacija evidentno poslao u jedan razred previše.
I Evropska liga bi za ovaj tim Dinama bila mnogo, a ovako je već na startu pukla bruka. Pred nama je duga mračna jesen.
Sa gornjeg sprata Alijanc Arene Bojsi su poslali poruku “Unwanted guests”. Bila je to pomalo aluzija i na izraženu želju najbogatijih klubova Evrope da se zatvore u zasebno takmičenje. Čovjek ih bolje shvata dok gleda tu besmislenu igru mačke i miša u kojoj je Bajern još bio i milostiv prema Dinamu obilato ga časteći padom koncentracije početkom drugog poluvremena.
Vinsen Kompani ima arsenal naoružanja koji bi ubio i jače od maksimirskih plavih, ali od devet komada u mreži Ivana Nevistića ne treba boljeg dokaza da nismo uzalud nakon prve utakmice protiv Karabaha upozoravali što tim Sergeja Jakirovića može da očekuje u Ligi šampiona.
Sve što su Azeri promašili, Hari Kejn i društvo su pogodili. Dinamo može da bljesne, što se i desilo s dva blickriga početkom drugog poluvremena, ali ni u ludilu ne može da drži ni tempo ni koncentraciju za nivo takmičenja u kojem se našao, a o kvalitetu igrača da i ne pričamo.
Za ljubitelje istorije jedna trivija: istim rezultatom 9:2 Dinamo je već jednom poražen – 1980. u Mostaru! Na tradicionalnom turniru Veleža Slišković i Skočajić natrpali su do vrha mrežu plavih koji su se kasnije vadili “bili smo mamurni, pilo se cijelu noć”. Na što im je Baka Slišković odgovorio: “A šta mislite gdje smo mi bili, u pozorištu?”.
Dinamo je u Minhenu izgledao upravo kao tim kojeg je vremenski stroj donio s neke pijanke iz hiljadu devetsto osamdesete, gotovo relikt prošlosti, skup veterana koji su za neku okruglu obljetnicu počašćeni nastupom u Ligi šampiona.
Da li je moglo i nešto bolje da se očekuje od šampiona zemlje čiji su klubovi i tako cijelo ljeto bili obična kanta za napucavanje? Od tima koji vrvi igračima čije je vrijeme pomalo prošlo. Krenimo redom…
Stefan Ristovski ne predstavlja više autoritet ni klincima koje je prošle sezone u hrvatskoj ligi nekažnjeno lovio za vratove i šamarao. Njegov je fudbal na ozbiljnom evropskom nivou odavno zaboravljen.
Urnebesni Francuz specifičnog prezimena Teofil–Katrin već godinama zabavlja publiku svojim kiksevima. Kad mu istekne ugovor, niko se ne javi ni da besplatno uzme tog nesrećnika s dvije lijeve i čovjek tako na početku svake sezone iznova osvane u odbrani Dinama.
Josipu Mišiću svaka čast, nakon svega što je prošao u životu, zaslužio je da osjeti Ligu šampiona, ali Bajernove dronove mogao je samo pogledom da isprati. Još je tu nekoliko egzotičnih avanturista poput Japanca Ogivare kojeg su saigrači kao dežurnu budalu gurnuli pred mikrofone nakon duge devetke.
Tu su i Marko Pjaca i Marko Rog koji su povratkom u HNL pokušali da spase što se spasiti da od potonulih karijera, ali najtužnija je svakako priča Bruna Petkovića čija igra sve više podsjeća na aksiom legendarnog Boba iz Vrućeg vetra, Mistera portoroške rivijere: “Kad god sam mogao da sedim, nisam stajao! Kad sam mogao da ležim, nisam sedeo…”.
Svaka dodana lopta bačena je u vjetar, a govorimo o napadaču kojem nekad ni mačetom nisi mogao da je uzmeš. Od neke trke nikad i nije bio, uglavnom je živio od majstorija i poteza koji drugi nemaju, ali propadanje na razinu amaterizma sad je već toliko uzelo maha da nas je Petkovićev šeretski fudbal uz pogodak za 3:1 vratio u jedan urnebesni skeč na temu HNL-a u režiji dvojice maestralnih glumaca. Rene Bitorajac glumio je novinara, Tarik Filipović fudbalera, a intervju je tekao otprilike…
“Vi ste sa svojih 750 pretrčanih metara i danas bili najbolji igrač na terenu…”.
“Pa vidite, nema smisla žurit, mladiću… Svakom je u životu zapisano koliko će koraka prijeći, bilo bi glupo trčat!“.
Debakl u Minhenu najavljen je već prošlog petka porazom u derbiju protiv Hajduka koji je popucao po svim šavovima i od početka sezone prolazio je mučnu agoniju na svim klupskim razinama. Sve dok nisu došli u Maksimir.
Nije tajna da su Sergeju Jakiroviću mnogi već ranije htjeli da vide leđa. Spasilo ga je što nije bilo para za otpremninu. Eto načina kako potrošiti Uefinu “naknadu za sramotu”! U vidu milionske premije za plasman u grupnu fazu.
Ne treba se ništa čuditi, ovaj plavi tim proljetos je primio petardu u Solunu! Kad tako gledaš, devetka protiv Bajerna je realna mjera. Dobrodošli u plavi pakao…
