Zašto je i kako je kvalifikacijsko ljeto za vodeće timove sa ovih prostora, perjanice nekadašnjeg YU-fudbala, završilo takvim brodolomom da će o tome još dugo da se priča i diskutuje?
Koja je to tačka, taj momenat kada su konkretno Dinamo i Crvena zvezda izgubili korak ne za elitom, ne za ligama petice koje već tri i po decenije, sa iznimkom Portove 2004. godine, vladaju kontinentom, nego za B pa čak i C klasom europskog fudbala?
I kakav to epohalan slom mora da nam se desi pa da jednom prihvatimo i shvatimo da klizimo prema statusu duboke fudbalske provincije, da nestajemo i sa rezervnih pozornica i da smo prvi u redu da naslijedimo Mađare na tronu nekad velikih fudbalskih nacija?
Mrtva trka…
Prije tri ljeta ulovio sam se da gledam revanš meč Partizana i Sabaha u tamo nekim kvalifikacijama za Konferencijsku ligu. Partizan je bio, blago rečeno, grozan, a nastup tog negledljivog tima sa kraja Europe bio je plač majke Božje, uvreda za svakog rođenog u vrijeme kad je fudbal bio romantična i šarmantna igra. Tri godine poslije Sabah je osvanuo na listi učesnika novog izdanja Lige šampiona nakon što je kao posljednju prepreku eliminisao po Crvenu zvezdu kobnu Hapoel Ber Ševu!
Liga šampiona tako dolazi u naseobinu iz koje možeš još samo da padneš u Kaspijsko jezero. Sve dalje je Azija.
Prošlih su godina taj tim vodili hrvatski treneri Željko Sopić i Krunoslav Rendulić, i nijedan nije dočekao godinu dana na klupi – za koleričnog Sopića to i nije čudno. Ali je zato najveći uspjeh u istoriji azerbajdžanskog fudbala potpisao bivši Hajdukov trener Valdas Dambrauskas, za kojeg se i kad je vodio Hajduk vidjelo da je televizor u boji za većinu hrvatskih trenera. Tako da je to što je litavski genijalac uspio, a naši umovi nisu, možda i logična stvar.
Prije tačno četiri godine Liga prvaka završavala je geografski u Zagrebu. Istočno su se pozicionirale još samo dvije enklave – bezdomnik Šahtar i Makabi Haifa koji je kao i svaki drugi izraelski predstavnik više iz političkih nego geografskih razloga u sistemu europskog fudbala. Prije tri godine Crvena zvezda je opet bila najjači klub na potezu od Beča do Istanbula, da se ne vraćamo na 2018. kad je na Marakani razbijen Klopov Liverpul. Danas Liga šampiona nema više nijedan klub sa područja bivše Jugoslavije, ali zato su tu uz već pomenuti Sabah čak dva norveška kluba te po jedan češki i slovački (oni su nekad bili sigurna opklada da će da se ustrtare), a premijerno su u eliti i nebitni LASK Linz i Komo.
Iako nikad nije dobio utakmicu u Norveškoj, Dinamo nikad prije nije bio ni eliminisan od Norvežana. Pisalo je: jedna tradicija mora da padne. Sad znamo i koja. Malo je koji poraz navijače plavih zaboljeo kao ovaj u Stavangeru, od jednog sasvim prosječnog tima, neuporedivo dosadnijeg od Boda. Ali svaki prelazak Vikinga na suparničku polovinu sijao je takvu paniku u Dinamovim redovima da ni sami ne znaju kako su zabijali te golove. Za onaj izjednačujući Zlatka Tripića znamo kako je izgledao, i to je možda najbolja ilustracija današnjeg fudbala kad ga uporedimo sa vremenom kad su plavi prvi put napali Ligu šampiona.
Te 1997. godine u Maksimir je došao Njukasl predvođen u tom momentu najatraktivnijim napadačem Europe. Kolumbijca Faustina Asprilju mogli ste samo lasom da lovite po terenu, a sa bijele tačke bukvalno je skinuo paučinu sa desnih rašlji Dražena Ladića. Trojica ne bi obranila… Nakon toga je sa osmijehom od uha do uha otrčao do korner zastavice i napravio “zvijezdu”. Čista umjetnost!
U istoriji fudbala ostaće upisano da je 2026. kapiten Vikinga u plej-ofu Lige šampiona iz penala iz sve snage opalio “bekovsku” po sredini gola, kao da puca za prase! Na kraju se i rasplakao. Kako i ne bi…
Crvena zvezda je u Plzenju doživjela isto što i Dinamo u martu 2024., protiv PAOK-a u Solunu, sa Sergejom Jakirovićem na klupi i Brunom Petkovićem u špici napada – 5:1 i “ćao, drugari”. Simptomatično je pritom da su i hrvatskom i srpskom šampionu grob prošle nedjelje iskopali stranci, od kojih očekuješ da prave razliku – Škot Skot Mekena “rukometom” je vratio Viking u život, dok je Osman Bukari crvenim kartonom za ludnicu otvorio vrata pakla u Češkoj. Ali ko garantuje da i bez toga ne bi ishod na kraju bio isti?
O tome da nijedan, ni drugi tim fizički nisu mogli da prate ritam suparnika smiješno je uopšte riječi da se troše. Šta bi tek bilo da su ušli u toliko obećavanu Ligu šampiona? Ali da li i može drugačije da bude ako nakon svakog poraza Zvezdin šef Zvezdan Terzić, kao živa kopija Zdravka Mamića objašnjava koliko je para njegova uprava donijela (zašto bi to javnost u tom momentu trebalo da interesuje?), ili ako Zvone Boban okuplja i brifira odabrane novinare i urednike, kao da je 1986., a ne 2026.
Mi gubimo vrijeme. Gubimo godine. Fudbal ide dalje, ne pita gdje smo. Putuj Europo. Sa ove ili one strane Šengena. A naredne nedjelje samo za vas, na našem programu, izravno sa Old Traforda – Sabah! Sa šejtanom, naravno.
Kupite kokice i uživajte…
