Tačno 32 dana preostalo je do utakmice godine.
Plzenj, 6. jun, Češka – Crna Gora, kvalfiikacije za Svjetsko fudbalsko prvenstvo…
Dok se crnogorske navijačke snage uveliko organizuju za invaziju na grad čiji klub, može biti i igrom sudbine, nosi primarno ime Viktoria, uzbuđenje iščekivanja raste kako se bliži veliki megdan sa crnom beštijom Hrabrih sokolova.
Reprezentacijom, koja ima veliko poštovanje, a čiji pomen na svakom pedalju mediteransko-brdovite ljepotice, garant, izaziva nelagodne osjećanje. Istovremeno je to i praznina koja očekuje da bude popunjena. Dug, koji je nestrpljiv da bude vraćen. Popravni za onaj hladni i kišoviti novembar 2011. godine…
Malo je reći da su očekivanja u vazduhu ponovo unikatna.
Selektor Crne Gore, Robert Prosinečki, iako takve termine treneri ne vole (čemu mjesta nema u ovoj priči), itekako zna da je Češka raskrsnica na putu do odgovora da li on i njegovi fudbaleri mogu ponovo da sanjaju otvorenih očiju. Jedan smjer ide upravo prema tim svjetlima, dok drugi, vrlo vjerovatno, vodi u bolnu ispodprosječnost.
Oba sastava, kako znaju i umiju, opravdala su uloge favorita na startu borbe za Mundijal i sa po šest bodova na vrhu grupe L spremaju se za direktan duel. I ne samo rezultatski, već i mentalni sudar koji će jednom od aktera dati vjetar u leđa u nastavku pohoda na veliko takmičenje.
Ne znamo kako spava češki selektor Ivan Hašek, ali se nadamo da Robi dijeli pozitivni nemir sa svim navijačima te da danonoćno prati igrače od CFL-a, regiona preko Evrope i ostatka svijeta koje će pomno i precizno odabrati za taj kultni dvoboj u gradu piva Pilsner Urkuel i autoindustrije Škoda.
Uostalom, ovo je i njegova prilika trenerske karijere i temelj za odmeravanja sa Hrvatskom.
Recimo, dva senatora Stevan Jovetić i Stefan Savić igrala su prije 14 godina onaj baraž protiv Čeha. Njihov kvalitet, a posebno iskustvo i motiv iz pomenutog novembra nasušno su potrebni Crnoj Gori više nego ikad. Doslovno nam treba branik u vidu njih dvojice, a sa kojeg bi češku ambiciju mogao da slomi bilo ko.
Na primjer, Driton Camaj do sada je jedini, i to kako, pronašao put do njihove mreže…
Što tek reći o motivima za Matiju Šarkića, Andriju Delibašića… A tu je i inspirativni uspjeh istorijskih omladinaca, koji će najmanje od 13. do 19. juna igrati na Evropskom prvenstvu među samim kremom kontinentalnog fudbala.
Bez okolišanja, trebaju nam najbolje verzije svih onih koji se pojave na okupljanje pred Češku. Bez izgovora. Bez alibija. Sve smo to naučili napamet. Jednostavno, treba nam tim koji je sposoban da sanja i bori se do posljednje sekunde za taj san. Treba nam kolektiv, u kojem nisu važna imena, već zajednička nit i dah na terenu i izvan njega.
Treba nam mudrosti, sportske drskosti i realizatorske ciničnosti. Treba nam vojska koja ne klone i koja se ne povlači.
Zato, dok je navijačkom puku, koji će nesumnjivo biti 12. igrač u Plzenju, već uveliko Češka doručak, ručak i večera, svi se nadaju da u tom režimu živi i selektor Crne Gore, a i sami igrači.
Jer, od klupskih karijera se, neminovno, živi. A sa nacionalnog grba, poput lava, istinska reži slava.
