Rijetki su takvi momenti, čak i u tako fudbalskoj naciji. Da se vrati jedan od najvećih. Da se u finom odijelu i najboljim italijanskim cipelama vrati na te naše livade, ugazi u blato predgrađa i močvara.
Pritom, oko legendarnog kapitena nikad nije bilo spora, kao možda oko Davora Šukera koji je uvijek pomalo, čak i kao igrač, s “đavlima tikve sadio”. Iako dinamovac, hajdukovci ga nikad nisu tako doživljavali, ili ga bar nisu prevashodno tako doživljavali.
On je i danas u svijetu fudbala pojam. Na njega leti kamera kad Luka Modrić drži govor kao najbolji fudbaler planeta. I dovoljno je da kažeš – Boban. Svi znamo na koga se odnosi. Može i Zvone.
Baš kao kad kažeš Dejo, Piksi, Safet… Ili Darko. Samo što onda mora tri puta da kažeš Darko, Darko, Darko, jer tako je Pančevu vikao Milojko Pantić kad je Crvena zvezda postala šampion Evrope, a Kobra iz Skoplja zabila zadnji penal. Kakva generacija za kraj velike države…
Isto je i u košarci. Kad kažemo Željko, znamo na kog Željka mislimo. Kao što će uvijek i samo jedan da bude – Dražen.
Zvonimir Boban bio je godinama “mokri san” Maksimira, ali Dinamo jaku ličnost u upravi svih onih godina vladavine Zdravka Mamića i nije trebao. Niti bi je prihvatio, kao što ni “Zorro” nikad ne bi pristao da radi sa Mamićem. Čak i da je sve drugo bilo u redu, takva dva ega u istom toru jednostavno ne bi funkcionisala.
Ako je nešto u ovom momentu trebalo Dinamu, onda je to Bobanovo ime, fudbalsko znanje i čvrst karakter. Neko ko može da uđe u svlačionicu, a da se ne pojave upitnici nad glavama. Neko ko može da pozove igrača na razgovor i kaže mu “znaš li za koju platu ti igraš”.
U petak smo se zatekli u društvu Velimira Zajeca, predsjednika Dinama. Na balkonu Hrvatskog narodnog kazališta, sa najboljim pogledom u Zagrebu, na nekadašnji Trg maršala Tita, na meniju su bili bijelo vino i, naravno, Dinamo. Legendarni Zeko kao da se pomirio sa gubitkom titule, pomalo nezadovoljan modelom upravljanja koji je nakon Mamića otišao u drugu, Hajdukovu krajnost. Zvučao je kao da nije u klubu, čudio se plavim zvijezdama koje igraju tako očajno i pričama o strancu na mjestu sportskog direktora. Pominjao se neki Italijan. Ispostavilo se da se zove Zvonimir.
Prevejani Zajec vješto je sakrio najvažniju vijest, da pregovara sa “igračem” kojem je krajem osamdesetih bio sportski direktor. I imao je viziju da mu priključi Alena Bokšića iz Hajduka, vrati Roberta Prosinečkog i sruši dominaciju Crvene zvezde. Rat i raspad Jugoslavije zaustavili su ga u ideji, a fudbal na ovim prostorima više nikad nije povratio onu snagu, mada je Hrvatska potukla Jugine rezultate.
Nije se rat ni završio a Zajec se vratio. Sa pokojnim Cicom Kranjčarom izgradio je prvu veliku maksimirsku generaciju koja je konačno od Dinama napravila šampionski klub, a ne samo gospodski. Onda je 2000. vratio ime Dinamo poništivši fantaziju da će se pod kapom Kroacije pomiriti sve razlike među Hrvatima. Na prvim demokratskim izborima u klubu donio je pobjedu “navijačkoj” opciji i ako sada ovim potezom sa Bobanom vrati pogubljene manire velikog kluba i dokaže da ima života i poslije Mamića, Zajec zaslužuje spomenik.
Još riječ-dvije o Bobanu… Poslije velike igračke karijere bio je u dva navrata predsjednik Uprave Sportskih novosti, jedno vrijeme i briljantan kolumnista, pišući o fudbalu stilom pjesnički nadarenih književnika, zatim savjetnik predsjednika Fife, pa direktor Milana koji je na San Siro doveo Zlatana Ibrahimovića i utabao put do titule. Posljednji posao bio mu je direktor fudbala u Uefi, sve do razlaza sa predsjednikom Aleksanderom Čeferinom.
Gdje god je bio, radio je sa strašću i nastojao da nešto promijeni, da ostavi trag. Negdje je uspio, negdje ne, a negdje je otišao prerano. Sad mora da mijenja Dinamo, ali tako da ostane uspješan. Jer, Zagreb nije Split, tu ne prolazi priča “ma da je i zadnji, samo nek’ je naš Hajduk”. Boban je Dinamova prilika da era Mamić zauvijek ode u istoriju.
Ili da postane klub nepovratno zagledan u jedan dio svoje prošlosti.
Nikad nije krio da je težak kao gubitnik. Ali je i rođeni lider, i to su vidjeli svi, počevši od Ćire Blaževića koji mu je sa 18 godina dao traku u Dinamu, i Mirka Jozića s kojim je osvojio svjetsku titulu u Čileu.
Pored svega velikog što je napravio u fudbalu, obilježili su ga jedan predugi ostanak na terenu, onaj u Parizu 1998. u polufinalu Svjetskog prvenstva, i onaj skok na milicionera u Maksimiru 1990. Momenat zapisan u istoriji od kojeg se nikad nije ogradio, mada je, što je bivao stariji, sve više počeo da ćuti na tu temu, vjerojatno smoren jednim te istim pitanjima.
Tek poneko se danas sjeća da je Boban i poslije toga igrao za Jugoslaviju, a nije za Hrvatsku u njenoj prvoj utakmici, protiv SAD-a u Maksimiru 1990. U jednom od rijetkih video intervjua, za Novu.rs, prisjetio se:
“U momentu kad mi je bilo najteže mene su zaštitila dva čovjeka. Jedan suigrač, samo jedan… Dejan Savićević. I samo jedan čovjek iz fudbala, Miljan Miljanić. Crnogorska linija”, nasmijao se, pa uozbiljio, kao što to obično radi, da bi dodao…
“Zaštitili su me oni koji su nastojali da me shvate”.
A to nije lako i ne može svako. Shvatiti Bobana, i zaštiti. Neće ni sada biti. A trebaće mu… Jer, što kaže Zajec: “Teška je Dinamova majica”.
