“Sati nas dijele do najvećeg košarkaškog i sportskog spektakla u novijoj hrvatskoj istoriji. U Hrvatskoj i regionu traži se ulaznica viška za odavno rasprodanu Arenu Zagreb. O Draženu se priča na kafama, poslu, ali i među brojnim uglednicima koji su počeli da pristižu u Zagreb. Do posljednjeg mjesta ispunjena Arena te milionsko gledateljstvo širom svijeta u četvrtak, 5. septembra, vjerujemo sa suzama u očima, svjedočiće spektaklu koji će pamtiti generacije. Baš onako kako pamtimo Dražena. Bit će to sportski spektakl…”
Dobro, ajde, pročitali ste dovoljno od te prave piarovske muke od teksta, ali po svim najavama, jeste…
Trebalo bi da bude interesantno sjutra uveče u najvećoj hrvatskoj areni, koja je posljednji put bila puna na posljednjem koncertu Aleksandre Prijović. I sad će, navodno, na utakmici sjećanja (a da ih napravimo pet?) u čast košarkaškog virtuoza Dražena Petrovića, koji bi da je živ u oktobru slavio 60. rođendan. Prošle se godine napunilo tri decenije otkako je tragično stradao u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj, putujući privatno kolima sa kvalifikacija za Evropsko prvenstvo.
Familija Petrović posljednjih je 30 godina učinila toliko toga da sjećanje na jednog od najvećih košarkaša bivše Jugoslavije ne iščezne. Majka Biserka svojom je neizmjernom energijom najzaslužnija što je šampion Evrope sa Cibonom te svjetski i evropski šampion u dresu Jugoslavije dobio muzej i spomenik, što je po njemu nazvana hala.
Napisano je nekoliko knjiga, snimljeno nekoliko iznimnih dokumentaraca, među njima i Divčev “Nekad braća”, a u bioskopima bi ove jeseni trebao da osvane i prvi igrani film “Nešto je jače od mene”. Režiser je Danilo Šerbedžija, Draženova uloga povjerena je mladom glumcu odbojkašu, dok je “Biserku” lično odabrala Biserka – igra je ponajbolja hrvatska glumica Zrinka Cvitešić.
Brat Aleksandar potegao je sve moguće veze po košarkaškim meridijanima da u grad koji je nekad bio košarkaški dođe sva sila uzvanika, kao na sprovod druga Tita. Ko će zaista da dođe, vidjećemo u Areni, jer obično u takvim prilikama uvijek neko u zadnji čas otpadne, ali najavljeni su u svojstvu gostiju Luka Dončić, Goran Dragić, Ivica Zubac, Bojan Bogdanović i Dario Šarić, dok kontra selekcije Hrvatske treba da nastupe imena koja ovdje nešto znače samo nepopravljim zaljubljenicima u košarku – Šejn Larkin (Efes), Marselinjo Uertas (Tenerife), Nenad Dimitrijević (Milano), Džanan Musa (Real), Andreas Obst (Bajern), Vanja Marinković (Partizan), Jaka Blažič (Cedevita Olimpija), Tornike Šengelija (Virtus), Dajšon Pjer (Fenerbahče), Edi Tavares (Real), Matijas Lesor (Panathinaikos) i Boban Marjanović (bez kluba).
Njih bi sa klupe trebali da vode Željko Obradović, Draženov saigrač i najtrofejniji trener u istoriji evropske košarke, i Šibenčanin Neven Spahija, bivši hrvatski selektor i veliki Draženov drug.
Inicijatorima lijepe ideje i organizatorima svaka čast na trudu, a veća senzacija od samih aktera na terenu biće ako stvarno košarka napuni Arenu Zagreb, jer se to nije desilo još otkako ju je Dušan Kecman ispraznio trojkom preko cijelog terena.
U gradu, koji nijednog sportistu u istoriji nije dočekao sa takvim oduševljenjem kao mlađeg brata Petrovića kad je prije tačno četiri decenije kao 18-godišnji klinac stigao iz Šibenke, košarka već odavno ne stanuje. Utakmica za Dražena biće pomalo i komemoracija igri ispod obruča za koju se još 90-ih tražila karta više na platou iznad njegovog spomenika.
Ali da ne ulazimo još jednom u priču kako je košarka od perjanice postala Atlantida hrvatskog sporta, davno izgubljeni raj, poštenije je da se prizna da sve ono najvrjednije u njoj, pa i sam Dražen Petrović, pripada ipak vremenu Jugoslavije.
Pripada onom sistemu, vremenu, ljudima koji su vodili Savez i klubove ili stvarali igrače, buduće članove Kuće slavnih.
U moru zaslužnih velikana, i Vladi Đuroviću, koji u najavi spektakla u Areni kaže:
“Evo, sjedim u fotelji, ali ustaću kad govorim o Draženu”.
