Po istom principu po kojem Barak Bahar nije mogao da shvati da srpsko prvenstvo nije izraelsko i da Zvezda nije Zvezda ako gubi u Novom Pazaru ili na Voždovcu, tako ni Mario Kovačević sad ne vidi ništa problematično u tome da njegov tim i “Bobanov” Dinamo gube već treću malu utakmicu u HNL-u – Gorica, Lokomotiva i sad Vukovar.
Osim što se prvenstva osvajaju, ili gube, na malim utakmicama, dodatno je nezgodno u ovom trećem porazu što Dinamove navijače ove sezone prije svega interesuje titula, očito više nego sam tim. Logično, pa neće valjda da osvoje Europsku ligu…
Da li je Kovačevića, pa i cijelim Dinamov tim, zavarala ubjedljiva pobjeda u derbiju na Poljudu pa su uz očajnu formu Rijeke logički zaključili da i tako nema ko da ih zaustavi ove sezone, ili je plave već sasjeklo igranje na tri fronta, čak je i manje važno od pitanja ima li Kovačević rješenja i odgovora zašto mu je tim, bar dosad, bolje igrao u jačim utakmicama.
Čak je i remi u Malmeu, izvučen u samoj nadoknadi, bio korak više u odnosu na ono što bi Dinamo inače pružao u sličnim utakmicama na europskom sjeveru, da ne pričamo o drugim hrvatskim klubovima. Sedam bodova nakon tri utakmice izgleda odlično, ali publika hoće povratak titule u Maksimir, i na raspis prodaje karata za derbi sa Rijekom u sljedećem kolu, zasula je klupsku stranicu porukama igračima tipa:
“Šta je curice, hoćete zaigrati sljedeći vikend ili da preskočimo?”.
Kako nesreća rijetko kad dolazi sama, Rijeka je nakon dva mjeseca lutanja konačno ulovila radnu brzinu i formu sa novim trenerom. Dobra vijest za plave je što Riječani tradicionalno maksimirski derbi gube već na tunelu Tuhobić, prvom kad se krene sa Kvarnera prema Zagrebu.
Mijenjaju se treneri, igrači, generacije, ali to ostaje čvrsto uklesano.
Ali puno nepovoljnije za rekordera po broju titula u HNL-u je što je Gonzalo Garsija na Poljudu našao formulu za pobjede bez Marka Livaje, godinama najboljeg i najučinkovitijeg igrača Hajduka, ali sa kojim na terenu ne može da se provede nijedan postulat modernog fudbala.
Utješno je za Kovačevića, ipak, što je Hajduk baš negdje u ovo doba prošle sezone imao ne tri nego sedam bodova prednosti. Na kraju nije bio ni drugi!
Zajednički je zaključak svih koji decenijama prate HNL: Uđe li Dinamo u seriju od deset HNL pobjeda prvenstvo će biti riješeno, drugi će da se predaju, ali – treba ući u seriju.
Neshvatljivo je za trenera, pa i sam Dinamo, da pored tako širokog kadra nema dvije opcije igre – jednu za Europu, drugu za HNL. Igra sa dva napadača kao da je postala ustavom zabranjena, a znatno bi otežala posao skromnim protivničkim odbranama. Ovako, sa jednom te istom taktikom, mačku poput Silvija Čabraje na klupi Vukovara, lako je pripremiti tim za Dinamo koji je prepun stranih, dobrih, ali uglavnom neafirmisanih igrača koji slabo poznaju ligu, a Dinamo dobrim dijelom doživljavaju i kao izlog za “nešto više”.
A jedini izlog je Europa, ne HNL.
Jedna je teza neoboriva – uz značajno uložena sredstva u novi tim, osvajanje titule je imperativ za Dinamo. Drugu godinu bez titule nova uprava ne bi preživjela. Bio bi to svakako i veći debakl od prošlogodišnjeg kada je prvenstvo bilo lakše osvojiti nego izgubiti. Ali tada u tim nije uloženo ništa.
Od fenomenalnog do očajnog u manje od mjesec dana. Kovačevića se ne tako davno hvalilo kao fudbalskog preporoditelja koji je odveo igru Dinama u višu dimenziju. Sad ga se već opisuje kao trenera nedoraslog Dinamu.
Na testu je – Zvonimir Boban. Hoće li stati iza svog neobičnog izbora kojeg je natjerao da čak i u običnim ligaškim utakmicama nosi odijelo sa kravatom i svadbenom maramom u džepu? Prošle sezone Dinamo je promijenio četvoricu na klupi. Za to bi i Real na vrhuncu moći bio kažnjen gubitkom titule.
Još jedna takva sezona i ispašće da je Zdravko Mamić još bio gospodin čovjek.
Kovačević je svakako enigma koja će da ostane nerješena ne dočeka li čak ni prvu prvenstvenu pauzu na klupi. Ali kao da bi bio prvi takav slučaj u novijoj istoriji trenerske struke u Hrvatskoj…
