GLAS JUGOSLAVIJE

Euroforija i mečka zvana Albanija

Dizajn: Filip Vojvodić / Lob Sport

Hrvatska, Slovenija, Srbija – u tri utakmice jedan gol. I taj jedan, Slovenca Erika Janže, iz ofanzive, ali i prilične daljine, nakon što se lopta odbila od danskog igrača, promijenila putanju i prevarila golmana.

Sumorna napadačka statistika na startu Evropskog prvenstva u Njemačkoj poklapa se sa tabelom koju su zimus objavile Sportske novosti, nakon završetka jesenjskog dijela ligaških takmičenja. Po toj tabeli hrvatska liga bila je najneefikasnija (2,58) u posljednjih osam godina, a još manje golova padalo je u sljedećim evropskim ligama: Makedonija (2,21), Malta (2,26), Albanija (2,36), Kosovo (2,38), Crna Gora (2,39) i Bugarska (2,40).

Maknemo li sa strane Maltu, to je manje-više taj neki naš region. Dakle, zemlje koje su dale Šukera, Pančeva, Savićevića, Mijatovića i velikog Stoičkova, danas muku muče kako da nađu rasnog strijelca… Što reko Pantić, čekajući rezultat iz Tuzle:

“Dripci jedni, ne mogu da umuvaju jedan jedini gol”.

Na istom tragu je i Primož Gliha koji je Vatrenima na Poljudu u dresu Slovenije u kvalifikacijama za SP u Francuskoj uvaljao tri komada. Gostujući u studiju Večernjeg lista objasnio je stvar:

Vi Hrvati nemate centarfora. Bili su to Vlaović, Šuker, Bokšić i Cvitanović koji nije mogao doći do izražaja, a bio je vrhunski. To je zato što se danas trenira potpuno drugačije. Djecu se više trenira kao kolektiv, ne radi se individualno, na presingu, postavljanju…”.

Jeste, fali potez genija. Ali ima nešto i u onoj da gol ne daje igrač, nego igra. Biće da nam i toga fali bar koliko i vanserijskih napadača kakve smo nekad imali. Igrala protiv Španije na Euru ili Jermenije u Zagrebu, sve teže se i Hrvatska nameće.

Košmarnih 0:3 protiv Španije možda je čak bila i dobro došla kanta leda na tradicionalnu euforiju s kojom je dočekan Euro. Od džambo plakata sa cijelom postavom postrojenom u odijelima njemačke modne kuće, preko TV-reklama, od kojih je posebno debilna ona na kojoj neki lik urla na Gvardiola dok toči gorivo na benzinskoj: “Skoči, Joško! Više, višeeeee!”…

Utisak je da vas Vatreni iza svakog ćoška vrebaju. U prodavnicu ne možeš da uđeš, a da te ne dočeka kartonski lik Livakovića sa čokolinom, Modrića dok se davi u nekoj linoladi, pa do samog Dalića koji čas nosi pregaču, čas maše zlatnom bankovnom karticom.

Mene je podsjetilo, stariji će da se sjete, na Staloneovog Rokija III kojem je sve postalo važnije od boksa dok ga napaljeni izazivač Klaber Lang nije propisno izmačorisao. E tako se nešto desilo i Dalićevoj “Staroj dami”, jer sva slava i kontrolisani fudbal Modrića, Kovačića i Brozovića malo su valjali pored mudro balansiranog tima Španije.

Najstarija u odbrani, najpotentnija u sredini. Sve sa 16-godišnjim Laminom Jamalom. U hrvatskoj postavi sve obrnuto – najmlađa je odbrana, a gore ne znaš ko je stariji, a ko sporiji.

Utisak je i da se Dalić zapetljao u lavirintu kompromisa iz kojeg može da se izvuče jedino tako da radikalno presiječe. Ako igra Modrić, mora tu da bude i Kovačić, a onda i Brozović od koga sve manje ima koristi. Hoće da mu igra Kramarić, al’ on ne bi u špicu nego na krilo gdje je tek bezopasan. Osim što je sad već toliko spor da bi ga po smrt trebalo poslati, sebičniji je nego ikad i više ne iritira samo Perišića nego sve oko sebe.

Želi u timu Majera, ali ne može da ga stavi na desetku jer bi gazio po nogama Kovačiću i Modriću, pa ga drži na krilu gdje ovaj ne bi pretrčao ni debelog Mađara. Uz toliko teretnjaka, Budimir gore visi ko luster, i pokraj svega navedenog pravo je čudo da je Hrvatska i u takvom debaklu stvorila više šansi nego protiv Danske, Japana i Brazila na zadnja dva SP-a. A tad je pisala istoriju.

I sad ima priliku! Taktizirajući kako da osvježi tim, a da se pritom ne uvrijedi neko od zasluženih veterana, mic po mic došlo se do toga da je Albanija “biti ili ne biti”. Bio bi možda paradoks da Albanci pošalju Modrića u penziju, ali sami od sebe neće da padnu, to je sigurno. Nemaju iskustvo velikih takmičenja, ali imaju entuzijazam koji je Hrvatska pomalo izgubila.

Neki su primijetili – čak i na tribinama.

Slovenci su od tri “naše” selekcije odigrali možda i najkonkretnije prvu utakmicu. U skladu sa svojim mogućnostima, držali su se plana, nije ih pokolebao rano primljeni pogodak i cijelo drugo poluvrijeme organizovano su mučili Dance. I isplatilo im se.

Matjaž Kek još se jednom pokazao kao majstor, pretvorivši jedan zapušteni i netalentovan tim u malu armiju koja može svakom da stane na crtu, koja zna da se brani, ali i da napadne, da izađe visoko na protivničku polovinu.

Sve budnim okom prati i Uefin šef Aleksandar Čeferin koji kaže:

“Srbi imaju jako dobru ekipu. Ako neko od nas računa na tri boda iz te utakmice, grdno se vara. Ali i oni su naivni ako misle lako ćemo”. Nije krv voda…

Eh, Srbi. Mada tradicionalno sami sebi najopasniji protivnik, nekoliko stvari tom timu sad ide u prilog. Prvo, konačno se došlo na veliko takmičenje bez pompe, euforije i bahatosti koju su zapravo Englezi pokazivali. Na zemlji je čak i selektor Piksi, koji bi ranije sve to podsticao brundajući kao deda uz vinjak u kafani:

“Koji bre, Englezi, ljudi, šta vam je”.

Drugo, ovo im je treće veliko takmičenje u posljednjih šest godina, ulovili su neki kontinuitet. Treće, mogu da izađu na kraj i sa Slovenijom i Danskom. I četvrto, nimalo nevažno – nema Albanaca u blizini.

Ta mečka danas igra pred našim vratima.