Na stranicama Munda u tekstu pod naslovom “El misterio Hezonja” jedan je španski novinar prije malo manje od godinu dana Super Marija opisao kao čovjeka koji se nikad ne smije. Ne samo da se ne smije, nego ni gestama na terenu ne pokazuje nikakvu emociju. Ali jednog od najvećih talenata u istoriji hrvatske košarke, i još jednog za kog se kako je vrijeme odmicalo računalo da će da ostane nedorečen, isto je pitanje pratilo otkako se pojavio: Šta se odvija u toj glavi? Kako povezati lik, djelo i misli tog fenomena tinejdžerske košarke čiji su hajlajtsi izazivali oduševljenja koliko i njegove izjave i objave na društvenim mrežama zgražanja?
Svako ima neku prelomnu tačku u karijeri. Hezonja ih je sa svojih 28 godina i 12 godina profesionalne karijere imao već – tri! Prvu, kad se iz NBA vratio u Evropu. Drugu, kad je zaključio da su “društvene mreže najgore zlo koje postoji, gore i od javnog WC-a” (u njegovom su slučaju to zaista i bile). I treća, kad je došao u Madrid.
Bio je početak ljeta 2012., kad su se bar još mlađe selekcije vraćale s takmičenja s medaljama. Hezonja je na Svjetskom prvenstvu za igrače do 17 godina do bronze predvodio tim selektora Ante Nazora. Na povratku u Zagreb priređen je svečani doček. Okupljeni novinari skakali su oduševljeno oko mladoga asa koji je zabavljao samouvjerenošću i pričom kako su “Amerikanci bježali po hotelu u strahu od ludih Balkanaca”, sve dok im u jednom momentu nisu poispadali diktafoni…
“Partizan? To je moja najdraža ekipa od svih ovdje, draža i od Cibone! Ta atmosfera, navijači, to je luda kuća! A po radu su najpoznatiji po Balkanu. Bio bi dobar potez da odem tamo, zašto ne?”, izjavio je mladi biser hrvatske košarke.
Šok je bio ravan onome kad je neki mali u Rusiji u domaćem radu napisao da su i Nijemci samo ljudi i da nisu svi htjeli u rat, poslije čega su roditelji bili pozvani u školu, a učiteljica direktno kod – Putina. Pisala su se saopštenja, javljala su se braniteljska udruženja, pozivalo na linč, a iz današnje perspektive mali iz Dubrovnika je zapravo bolje od svih vidio – kud stvari idu.
“Ljubav prema klubu” preživjela je čak i onu epsku četvrtfinalnu seriju, ali sve je, kao i obično kod vječitih ljubavnika, ostalo samo na strasti, povremenim dolascima i izjavama ljubavi. Do braka Hezonje i Partizana nikad nije došlo.
U Barseloni je nakon jedne spektakularne partije na pitanje novinara “je li išao na Nou Kamp da gleda Mesija” odgovorio ni pet ni šes’: “Neka Mesi dođe mene da gleda!”.
U nacionalnom timu, gdje su gladne oči javnosti očekivale eksploziju kojom će da izbriše sve godine prokletstva, sa svakom je akcijom sve više djelovao kao strano tijelo koje stariji saigrači doživljavaju čas kao prijetnju, čas kao sprdnju. Sve dok se nije povukao, zbog čega je opet trpio prozivanja, da bi sve začinio suludom raspravom na mrežama gdje je prvo napisao “ne igram za reprezentaciju jer mi se ne da”. Poslije je dodao: “Ma mislio sam da igram, ali u e-sportu!”.
Sve to, uz urbanu legendu da bi preko fejsa s dokonom rajom do tri u noći vodio najgluplje moguće rasprave, pa još i pet solidnih, ali nekrunisanih godina u Orlandu, Njujorku i Portlandu, doveli su ga do tačke da ga prvo precrtaju svi, a onda i sam sebe. Sa 25 godina kući je javio da odustaje od košarke i ide u penziju! Ni oni mu nisu povjerovali…
I onda na sto dolazi ugovor s Panatinaikosom koji samo treba da potpiše. Odlazi u Atinu i postaje najspektakularniji igrač grčkog prvenstva. Barsa ne koristi pravo obnove ugovora, pa ide u Kazanj gdje postaje MVP regionalne VTB lige. Možda bi još tamo bio, ali “bog” je udario na Ukrajinu i poslao ga u Real. Taj poziv najbolje je što mu se desilo u karijeri. Ispostaviće se da su Hezonja i kraljevski klub, njegovi visoki kriteriji profesionalizma, šampionska karma i glad za osvajanjima – savršeni spoj. Najbolje je to sam opisao u par intervjua:
“Jasno je da u Orlandu nismo mogli da osvojimo NBA, ali mogli smo da budemo bar malo ambiciozniji, da postavimo više ciljeve, da gledamo ko može najbolje da odigra, da nadmašimo bar prethodnu sezonu… Nikakve ambicije tamo nije bilo. Izvinite, ali ja nisam igrač koji će da ispali 40 šuteva i izvodi onaj šou, gili-gili cirkus na klupi. Ja sam košarkaš, ja hoću pobjede. Ne kažem da je sve bilo loše, ali meni su tamo bila bolja ljeta nego sezone, a to tako ne može da bude. A Real… Tu je sve tim i samo tim u kojem svi idemo u istom smjeru. To je ono što Real čini posebnim, što nas čini različitim. Svi bi trebalo da vide taj žar u očima senatora u svlačionici. Poslije svega što su prošli, oni su gladni trofeji. Mnogo su me naučili”.
U mitskoj seriji s Partizanom, kad se činilo da je kralj na koljenima, Hezonja je bio taj koji je stalno tu, i kad Tavares mora da odmori, i kad neće niko da skoči, i kad treba da se okupi petorka na centru i kaže šta dalje. Otpisani enfant terrible doživio je reinkarnaciju koja je Real pogurala prema preokretu kakav niko nikad u Euroligi nije izveo. Kasnije je sve ugradio i u titulu, preko polufinala u kojem je za španske medije učinio nemoguće i zaustavio Mirotića. I nastavilo se dalje, sve do titule MVP-a Evrolige za mjesec decembar. A došao je da uskoči ako se nešto desi Deku i Rendolfu.
Ćus Mateo kaže da Hezonju možeš da staviš na koju god hoćeš poziciju od 1 do 5 i na svakoj će biti jednako dobar. Serđo Skariolo je nakon jedne utakmice Virtusa i Reala izjavio: “Neke šuteve na Hezonji loše smo branili, ali većinu nismo. Nas je jednostavno ubio njegov talenat. I možeš samo da mu stisneš ruku”.
Madridski novinari njegov su nedavni šou u Atini nazvali vanzemaljskim i, baš kao i u Modrićevu slučaju, sve teže nalaze nove epitete kojima bi ga opisali.
Najbolje dane karijere okrunio je ljetos povratkom u reprezentaciju. U paru sa Šarićem Hrvatsku je vodio do savršenog skora u Istanbulu i plasmana na kvalifikacijski turnir za Pariz. Je li moguć i korak više? Polako, Hrvati su se već previše puta razočarali. Kako god završilo, Hezonja sigurno neće biti kriv. Jer, u košarci je “sve tim i samo tim u kojem svi idu u istom smjeru”. I zato je Real i ovdje najtrofejniji.
