Dakle, ozbiljno treba da se razmotri da se za selektora hrvatskih vaterpolista Ivicu Tucka organizuje neki skup podrške na Trgu bana Jelačića ili da narod uplaćuje u neki dobrotvorni fond da se čovjeku pomogne ako je stvarno nakon onakvog cirkusa u završnici dvoboja Hrvatske i Crne Gore u Dubrovniku bio u stanju da se žali na sudije!
Koje sudije, pa bilo je tugaljivo za gledanje što sve čine Grk i Mađar da održe nekako iznad vode domaćina Europskog prvenstva. Od izmišljanja pravila na licu mjesta do traženja namjere i gdje je nema, ma ništa pomoglo nije. I ne mora čovjek da bude neki naročiti vaterpolo specijalista, dovoljno je trideset i kusur godina gledanja velikih takmičenja, počevši od kraja Jugoslavije naovamo, da bi golim okom vidio koji se tim muči i utapa u vlastitim greškama, a koji je i tog dana – jednostavno bolji.
Ajde još taj ukupni odnos isključenja koji uvijek možeš da ukalkuliraš da će da ode na stranu domaćina šampionata, naročito kad je u zadnji čas uskočio LEN-u kao spasonosna opcija umjesto prvobitno predviđenog. U stvari su sa svakim novim poklonom, kako je utakmica odmicala, sudije činile samo medvjeđu uslugu hrvatskoj selekciji jer su se, dal’ od fizičkoga pada ili straha, ruke skratile, čak i s peterca. Ali kako običnom čovjeku i zdravom razumu da rastumačiš poništenje onog gola Đura Radovića na 19 sekundi prije kraja? O čemu najbolje govore reakcije hrvatskih komentatora u prijenosu utakmice na HRT-u i SportKlubu. Nijedan nije mogao da objasni šta je dosuđeno, a Šapit je na državnoj televiziji pošteno priznao da očito ne zna pravila.
E sad, postoje tu neka tumačenja da je ljetos donešen cijeli neki paket novih pravila (pa mnogo vam hvala!), pa kao morao je prvo da doda, te ne smije da se puca unutar šest metara, biće ima nešto i o tome koliko voda smije da se pjeni. Ali ništa ne može da poništi sliku jednog igrača koji se na kraju isrcpljujuće bitke diže do gaća iznad vode i iz sve snage trese rašlje. I na drugoj strani, sliku ekipe koja s igračem više mota i petlja bez ideje, plana, snage u udarcima i, najvažnije – odlučnosti.
Mora pritom da se istakne sjajni Tešanović koji je možda, ukupno gledajući, imao manje odbrana od Bijača, ali ga se mnogo više vidjelo u momentima kad se lomilo. O petercima da i ne pričamo. Ali ko je kriv Tucku što nije na vrijeme vidio da je Fatović potpuno van šuta i utakmice, što nije imao hrabrosti da gurne na gol Popadića nego je Bijača bacio u vodu pravo s infuzije. Ako je tako, šta će mu drugi golman…
O strategiji napada s čovjekom više, u kojoj dva igrača leže na linijama i potpuno bezopasni po gol izvode neka bijesna preduga i prespora dodavanja, možda bi i moglo da se diskutuje da već protiv Francuza učinak nije bio 2-13. Ovih 7-15 s Crnom Gorom prema tome još djeluje i pristojno. Ali nedovoljno. I tako, moglo bi se unedogled. Poraz kao poraz, Bože moj, ni prvi ni zadnji, sve je to za ljude, ali to da se umjesto vlastitim greškama pa možda i pitanjem ima li njegov tim sad već kompleks od odličnih Ajkula, bavi sudijama… Pa to je vrhunac ludila!
Istina je i da prvenstvo tek sad počinje, da je drugi krug drugi turnir i da je do kraja još svašta moguće, kao i da bi Tucak, da je nekim slučajem fudbalski ili rukometni selektor, sad preživljavao najteže dane u karijeri. U toj nepojmljivoj lakoći ostajanja na istome položaju, Bogu hvala eto već dvanaestu godinu, još otkako je veliki Rudić u Londonu sa zlatom krunisao svoj rad, zapravo je i najveći keč.
Vaterpolo je bio i ostaće, bar u Hrvatskoj, sport na marginama. Igra se u tri-četiri grada, prate ga ozbiljno dva-tri novinara, a bukvalno kao neki familijarni biznis vodi ga sportsko-politički uticajni Perica Bukić koji drugu s igračkih početaka u Šibeniku poslije svakog novog debakla sačuva leđa bolje nego da mu je rod rođeni. Kad se konačno nešto izrodi, jer i ćorava koka nekad ubode, kupi se novih pet godina mira i tako u krug.
Nikakvo čudo ne bi bilo da Tucak ostane i nakon SP-a koje već za manje od mjesec dana počinje u Dohi, pa i Igara u Parizu, čak i ako ni na jednom od tih takmičenja, kao i u Zagrebu, vaterpolisti ništa ne urade. A nije da Hrvatska nema vaterpolskih trenera s biografijom. U tom smislu Tucak dođe kao neki čuvar plaže u zimskom periodu, državni namještenik koji će “radio – ne radio” tu da bude kakvi god da su rezultati.
Tri olimpijska ciklusa poživio je u zdravlju i radu, to niko u istoriji kolektivnih sportova u Hrvatskoj nema. Za ilustraciju, kad je postao selektor, Hrvatska nije bila članica EU. U međuvremenu je promijenila valutu, ukinula svoje zapadne granice, promijenila sedam ministara ekonomije, izgubila oko 400 hiljada stanovnika i uspostavila diplomatske odnose s državama Tuvalu, Palau i Togo!
Pa svaka mu čast…
