Mnogi bi početak januara okarakterisali kao dio godine kada sport nije toliko zastupljen. Međutim, ne da ima sporta, nego ga je i previše. Bar kada govorimo o vrhunskoj evropskoj košarci. Evroliga je napravila sumanut raspored pa tako imamo dva dupla kola zaredom što u prevodu znači: Zvezdu i Partizan čeka šest utakmica u dvije nedjelje (računajući i ABA ligu).
Za ljubitelje košarke – super, za igrače – pakao. Bilo bi lijepo da neko bar pokuša da shvati da oni nisu roboti i da takav ritam utakmica znači ogroman broj povreda.
Od početka sezone na prste jedne ruke mogu da se nabroje igrači Zvezde koji nisu imali problema sa povredama! Isto važi i za Partizan. A, oba tima u rosteru imaju 14-15 košarkaša. Nenormalno potpuno. Dešavale su se i ranije povrede, ali ovako nešto nikada. Vjerovali ili ne, čak 20 igrača Zvezde i Partizana bilo je povrijeđeno od početka sezone. Dobro ste pročitali 20 košarkaša beogradskih vječitih moralo je na pauzu zbog težih ili lakših povreda i to za samo četiri mjeseca!
Ništa u cijeloj priči oko Evrolige normalan čovjek ne može da razumije. Ovo je takmičenje koje klubovima ne donosi gotovo nikakvu zaradu, jer pobjednik dobije nešto više od milion eura?! To je 2% budžeta najjačih klubova na Starom kontinentu. I na sve nameće se neki sumanut raspored takmičenja zbog kojeg trenutno 14 od 18 klubova u Evroligi ima u “autu” više od jednog igrača zbog povrede!
Ništa manje nije bilo “ludo” u Junajted kupu, teniskom takmičenju koje se igralo čak i 31. decembra u ponoć. Djelovalo je da će sve to biti egzibicija i priprema za Australijan opena, kada ono… Novak gubi živce, pravi haos na terenu, urla na Ivaniševića. Kao da je najvažniji turnir u godini, a ne takmičenje koje realno gledano nema neku posebnu težinu. Međutim, zbog svega toga što je radio na pomenutom turniru Novak je najveći. On kada izađe na teren postaje mu nebitno i koji je turnir u pitanju i ko je rival i šta je sjutra… A, sve dobija dodatnu težinu kada na sebi nosi majicu Srbije. Posle jednih Olimpijskih igara, Novak je imao momenat da je uništio sve rekete koje je tada imao kod sebe. Ekstremno mu tešku padaju porazi u dresu Srbije. Za Đokovića je reprezentacija svetinja. Ne na papiru ili u priču, nego u stvarnosti.
Novaku Đokoviću je u 2024. godini ubjedljivo najvažnije da na Olimpijskim igrama u Parizu bude onaj pravi. Svako ko ga bar malo poznaje i zna kakav je bio posle poraza u Dejvis kupu ili na OI, savršeno zna koliko mu znači da odvede Srbiju na vrh i kako se osjeća kada u tome ne uspije.
Zato, 11. avgusta na terenima Rolan Garosa, stavlja se kruna na karijeru najvećeg ikada u “bijelom sportu”. Srbija vjeruje u to.
