Ako želite da čačkate jedan tim samo mu udarite na najranjiviju poziciju – golmana.
Već nedjeljama, da ne kažemo mjesecima, javnost se, ili barem jedan njen dio, zabavlja pitanjem koji će golman da dođe u Dinamo. Ili kakav bi to golman trebao plavima pa da, eto, budu mirni i spokojni kao da je na liniji proturaketni štit naručen za potrebe odbrane Pentagona, a ne običan čovjek, od krvi i mesa.
Eto, i veče uoči velikog revanša sa Vikingom, koji svakako nije historijski ali ipak može pomalo da usmjeri sudbinu Dinama ako prođe dalje, dočekao nas je portalski “štiklec”: “U Dinamu vjeruju da bi Kotarski mogao biti najbolje i dugoročno rješenje”. Uskličnik, naravno!
Kad su to sportski novinari promijenili opise svojih radnih mjesta i od hroničara sa pravom na mišljenje postali ne samo više menadžeri, nego sad već i nezvanični sportski direktori? Dakle, više nije dovoljno da se novinar taj i taj pita jesu li trenutačne opcije, Ivan Nevistić i Ivan Filipović, dovoljno dobri za hrvatskog šampiona, nego oni treba da znaju i da klub ne vjeruje u njih i da im se na sve moguće načine, bukvalno svijećom, traži zamjena po Europi. Pritom jedan ima 28, drugi 31 godinu. Kad ako ne sad!?
Trener Mario Kovačević krenuo je u sezonu sa Filipovićem kao čvrstom jedinicom, ali ga je jedno neoprezno istrčavanje u momentima kad je dvoboj već bio debelo riješen koštalo crvenog kartona, suspenzije za narednu utakmicu, ali i gubitka pozicije – trajnog ili privremenog, vidjećemo. Uskočio je Nevistić, koji je svojevremeno doveden iz Rijeke kao veliko pojačanje, ali jedno je Rujevica, a drugo težina i mutne vode Maksimira, pa i sada, kada ništa nije skrivio protiv Vikinga, opet nije dobro, jer “nije ništa ni odbranio”.
Nedjeljama je, čak mjesecima, trajala neizvjesnost oko mogućeg povratka, odnosno obnove posudbe prvog golmana vatrenih Dominika Livakovića, ljubimca navijača, a još više sedme sile, hroničara Dinama. Kao da Livaković nikad u karijeri i životu nije pogriješio. Ako ulovite vremena, pogledajte golove iz dvomeča Dinamo – Škupi, odigranog prije tri godine, takođe u kvalifikacijama za Ligu šampiona. Tim Ante Čačića u Skoplje je otputovao bez ikakve prednosti upravo zahvaljujući sumanutim Livakovićevim istrčavanjima, pa ni igračima tadašnjeg šampiona Makedonije nije bio problem da iskoriste takva dva poklona. Ademijev gol u revanšu za prolaz dalje ispravio je Livijeve “vratolomije”.
Ali Bože moj, pogriješi čovjek, život ide dalje. Zapravo se čak i u fudbalu baš rijetko dešava da neki tim izgubi samo i jedino zbog golmana, mada je bilo i toga. Evo, padaju mi na pamet kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2000., ali ne utakmica Hrvatska – Jugoslavija (2:2) i drhtave ruke Dražena Ladića, već historijski dvoboj Rusija – Ukrajina. Pogledajte pogodak Andrija Ševčenka usred Moskve za izjednačenje i reakciju ruskog golmana Aleksandra Filimonova koji je jedan naizgled lako uhvatljiv centaršut zakucao sebi iza leđa. Iz današnje perspektive dobro je da ga prije četiri godine nisu poslali u opsadu Bahmuta.
Uglavnom, Livaković je 2023. nakon sedam godina branjenja za Dinamo i dugogodišnjeg iščekivanja i navijanja kad će već jednom da se proda otišao u Fenerbahče. Tamo nije bio loš, ali nije se ni nešto proslavio. Pa su ga poslali u Đironu. Tamo mu se nije svidjelo. Onda je plakao da oće nazad u Dinamo. To je i dobio. Onda je posudba istekla pa je morao da se vrati u Istanbul. Tamo je viđen i uslikan na ugodnoj večeri uz vode Bospora sa svojim menadžerom Andyjem Barom.
Zabavna je jako teza: “Da je Dinamo baš jako želio Livakovića, sjeli bi u avion s Barom i sve bi dogovorili”.
A kako znamo da je Livaković baš jako želio Dinamo? Ili još bolje, kako znamo da je Bara želio Dinamo? Rođeni Zagrepčanin, kosovskog podrijetla, možda je negdje u dubinama svoje zasigurno plemenite duše okorjeli dinamovac, ali je prije svega fudbalski menadžer kojem je na prvom mjestu kako da zaradi novac, pa na kraju, i kako da si obezbijedi neke buduće unosne poslove.
Pa stavimo se samo na momenat u ulogu jednog poštovanog gospodina menadžera ili njegove časne agencije, što bismo radije da nam piše u profilu: da smo prodali igrača u Barselonu ili da smo ga još jednom vratili u Dinamo?
Sve to ipak ne amnestira u potpunosti upravu Maksimira, mada je u sportskom smislu teško zamjeriti nešto po golmanskom pitanju prije nekakve serije kapitalnih kikseva. Zašto pitanje Dominika Livakovića, sa kakvim god ishodom, nije rješeno u maju nego se razvuklo do kraja augusta? Ili, zašto niko nije istupio čvrsto i ispred kluba poručio “dok traju kvalifikacije, ova dva momka su naši golmani i ma šta bilo o drugima ne razmišljamo”.
Ovako su sami prepustili ofenzivu onome što je danas očita opozicija. A do juče su blagovali za trpezom “gospodnjom”, i mrsko gledali svakoga ko bi se drznuo propitivati klupsku politiku…
I da ima najboljeg golmana na svijetu, Dinamo bi večeras bio na teškom zadatku. Vikinzi su brzi, energični, tehnički izuzetni, a prednost vještačke trave nije fama, nego realnost. Dakle, sve što Dinamu ne paše. I ako ne uspije to najvjerojatnije neće biti zbog golmana ili samo zbog golmana.
Ali, za početak je važnije da uopšte ne razmišljaju o neuspjehu. Jer baš je to najčešće linija koja razdvaja velike od malih timova. Više nego ona golmanska.
- Mišljenja iznešena u kolumnama lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Lob Sport
