Realno, da je neko na početku tih kvalifikacija ili nakon ždrijeba ponudio Hrvatskoj 1-1 u dvomeču sa svjetskim prvakom Njemačkom vjerovatno bi se objeručke prihvatilo. I još bi se po dupetu lupali od sreće.
Ali nakon što su igrači novog selektora Tomislava Mijatovića i u revanšu, nakon zagrebačke pobjede, držali vođstvo od 15 koševa razlike, da bi na kraju tako hrvatski pali u produžetku, ostaje žal i za tom drugom pobjedom.
Mada je mnogima srce napunila već i činjenica da su karte za onu prvu utakmicu u Dvorani Dražena Petrovića bile rasprodate deset dana unaprijed.
E sad, kako je Hrvatska, koju je i Bog u košarci zaboravio, došla do potpune ravnopravnosti sa selekcijom koja je sada za nju velesila? Prvo, Nijemci su realno igrali sa nekim polu-B timom. I Mijatoviću su nedostajala dva najjača centra koje Hrvatska na papiru ima, ali hendikep je ipak više bio na strani svjetskih prvaka koji nisu mogli da računaju ni na neke euroligaške igrače. Sa druge strane, Hrvatima je na ruku išlo i što je Dario Šarić ostao bez kluba i bio slobodan kao ptica za ovaj dvomeč.
Pa i kad se sve to stavi na papir, i prihvati realnost da bi na nekom velikom takmičenju, prsa o prsa, Nijemci bili mnogo teži zalogaj, ostaje utisak da se nešto pomaklo u toj hrvatskoj selekciji koja je posljednje veliko takmičenje propustila nakon ispadanja u grupi sa Bosnom i Hercegovinom i Francuskom.
Pomenuti Mijatović omiljeni je lik u tom mikrokosmosu hrvatske košarke u kojem je svih ovih decenija najteže bilo spojiti tri veličine koje međusobno pričaju, ili bar neće javno da se napadaju. Čovjek, koji nikad ni sa kim nije imao sukob, koji se nikad nije uvlačio u neke rasprave ili klanove i koji je, na kraju krajeva, previše kratko i previše davno bio dio neke klupske priče u Hrvatskoj da bi ga se provuklo kroz blato razočarenja.
Zapravo, Mijatović jeste bio dio jednog od onih epskih poraza hrvatske košarke, odnosno jednog od onih momenata kad ju je srpska košarka, taman kad bi malo promolila glavu, još malo dublje zabila pod zemlju. Prije nego što će Dušan Kecman u čuvenom ABA finalu Cibone i Partizana da pogodi onu trojku iz svlačionice zagrebačke Arene, Mijatović je kao pomoćni trener, umjesto da u tih preostalih šest desetinki zajedno sa šefom Velimirom Perasovićem drži fokus igrača, uletio u teren slaviti trojku Bojana “Babe” Bogdanovića…
Imao je tada samo 34 godine, a iskusnim košarkaškim znalcima nije promakao taj detalj. Mladost, ludost…
Te večeri naučio je da je i u košarci, baš kao i u životu, đavo u detaljima, pa je i sada nakon poraza od Njemačke ponavljao “detalji, detalji”. Sve to mogao je dobro da nauči radeći gotovo deceniju i po u Anadolu Efesu. Istanbul i rad uz trenere poput Dušana Ivkovića, Ergina Atamana ili Oktaja Mahmutija bili su mu fakultet kakav bi mogao samo da sanja da je ostao u već tada tonućem brodu hrvatske klupske košarke.
Tomislav Mijatović 17. je selektor u istoriji hrvatske košarke, s tim što su Petar Skansi i Jasmin Repeša imali po dva mandata, a neprevaziđeni Aleksandar Petrović – četiri! Tako da je promjena zapravo bilo puno više i to je samo jedan od razloga zašto su povremene solidne rezultate tako često pokapali epski debakli.
Nakon Josipa Sesara, Mijatović ipak nije došao na spaljenu zemlju, naprotiv. Još je tu nekoliko kvalitetnih igrača koji mogu da drže nivo igre sa, ako ne boljim, onda svakako trofejnijim selekcijama nego što je Hrvatska koja, ako ništa drugo, bar sad ima ono nešto što joj je tako često falilo, a nije mogla da posudi od rukometaša ili fudbalera – timska hemija.
Potpuno smrknuće klupske košarke, naročito u Zagrebu, nadomješteno je solidnom minutažom nekih igrača koji su sreću našli u kvalitetnim španskim klubovima, poput Danka Brankovića, Luke Božića, Tonija Nakića ili Majkla Ružića, da ne pominjemo realovca Marija Hezonju. A kako su i europska i svjetska košarka već godinama u stanovitom haosu, za neki malo bolji rezultat i nije više toliko nužno da se priča o nekakvom sistemu, školi, hijerarhiji ili snazi lige.
Utisak je da Hrvatska za ove generacije još nešto i ima da kaže u košarci. Bar na nekoj srednjoj europskoj razini. Puno je veće pitanje šta ćemo da gledamo za nekih desetak godina, budući da su Šarić, Hezonja i Dominik Mavra sada nosioci igre selekcije, nekoć ipak bili šampioni Europe u mlađem uzrastu. Selekcije u kojima su oni naznačili ozbiljan potencijal, pa i talenat, danas su džakovi za napucavanje i bauljaju oko 20. mjesta.
Zvučaće čudno, ali ova je generacija posljednja nada, a možda i posljednja stanica nekoć velike priče krunisane na Igrama u Barseloni 1992. Priče o selekciji koja je mogla mnogo, ali nekako joj se nije dalo i svih ovih decenija nije stekla čak ni neki nadimak uz koji bi je šire mase možda zavoljele.
Fudbaleri su odmah postali Vatreni, vaterpolisti su s vremenom postali Barakude, oko nadimaka rukometaša vodili su se medijski ratovi, jedino su košarkaši uvijek bili i ostali – samo košarkaši.
Oni što gube…
