Fatalna stvarnost crnogorskog fudbala nikog, osim ponekog novinara i rijetkog sagovornika, ovih dana ama baš ne zanima. Zapravo zanima, ali se pravimo da u prostoriji slonove ne vidimo.
Ko će, naročito u današnjem vremenu javno izraženih kompleksa svih vrsta, da se poistovjeti sa tamo nekim gubitnikom, što naš fudbal jeste – ama baš niko. Ko će, vođen etikom i empatijom, da se bavi tako složenom problematikom još u danima kada plaže dominiraju – samo je pitanje da li u stvarnom ili virtuelnom životu. Ko će da ulazi između pozicije i opozicije, između prošle i sadašnje vlasti, prošlosti i budućnosti, prijatelja i neprijatelja… Ko će odabrati da kaže ono što zaista misli nasuprot onoga što je u njegovom golom stvarnom ili potencijalnom interesu – zaboravimo na to.
Davno su rekli da fudbal i stadioni govore više o jednoj državi nego bilo što drugo. Ako Crna Gora nije eklatantan primjer toga onda ni more nije slano. A možda i nije, ko zna…
Lakše je od gubitnika okrenuti glavu, što ovih dana čine gotovo svi. I oni koji su odgovorni, i oni koji nisu, i oni koji bi imali za reći poneku ideju, pa čak i oni koji su drugačije pokušali. Nema televizijskih emisija od po nekoliko sati. Nema gostiju iz fudbalske orbite da nam pričaju kafanske priče. Nema pažljivo osmišljenih programa koji bi se bavili umiranjem crnogorskog fudbala u bolovima.
Jednostavno, što bi neko izdvajao vrijeme i novac na gubitnika čija je šansa da preživi procentulno gotovo nepostojeća. Poželjnije je bitisati, što u narodu kažu, uz dlaku. Toga imamo za izvoz u svim sferama, a fudbal nam je krcat takvih sindroma koji čak čekaju i u redovima.
Svi i sve za svoju stvar, ništa za kolektivnu svijest i napredak. To je, ionako, demode.
No, sad slijedi ono pravo. Svjedočanstvo užasno niskog IQ-a i samodestruktivnog licemjerstva. U takvom sistemu sveopšte propasti, nebrige, aljkavosti i nestvarnog ega istovremeno toliko tvrdoglavno i navodno pasionirano želimo da naša reprezentacija bude konkurentna, doživi neko od najvećih takmičenja, iznjedrava brojne igrače, trenere…
A kako kad nam se inkubator doslovno raspada pred očima?
Kako mislimo da gradimo bez željeza? Kako mislimo da nam đeca budu normalna kada ih hranimo kriminalnim miljeom? Kako da napredujemo u bilo čemu kad se ne pomičemo sa mjesta? Kako da udahnemo kad uopšte ne dišemo? Kako da živimo kad na to ni ne pomišljamo? I đe je, gospodo, u svemu tome tamo neki fudbal?
Ako je ovo neki eksperiment – recite. A ako nije onda se svi povucite. Naravno, koliko vam je toliko do fudbala kao što se u njega kunete, jer ste ga svi zajedno i sveli na ove i ovakve nesrećne grane. Bez trunke samopoštovanja, karaktera i bilo kakvog plana. O rezultatima nema smisla ni govoriti.
U suprotnom ga, ako je na snazi zakon jačeg, slobodno držite potopljenim na dnu napunjene kade. I ne puštajte, već stisnite još jače s obje ruke sve do vaše konačne “pobjede”.
O, kakve li, zar ne osjećate, tužne ironije…
