Remi kao poraz i kao pobjeda. Ljetos na Evropskom je bilo ono prvo, jer su se Azuri sa zvukom sirene izvukli i poslali hrvatsku euforiju kući. I danas će svi u Hrvatskoj reći “ono kad smo izgubili od Italijana”. A nisu.
Ovoga ponedjeljka Hrvatska je odigrala istovjetnih 1:1 sa Portugalom, ali se slavilo kao da je pobjeda. Jer je Dalić još jednom proveo Hrvate u drugi krug. Jer su ostali u elitnoj klasi Lige nacija. Ubijeđeni da po svemu tamo i spadaju. Da li?
Ko je gledao samo prvo poluvrijeme, teško se namučio da nađe lijepu riječ za igru hrvatske reprezentacije. Tromo, sporo, staromodno, nepovezano, kilavo. Na momente je to ličilo na onaj prastari čehoslovački crtać iz doba socijalizma u kojem dva majstora nešto kao pokušavaju da slože, muče se i zlopate da zakrpaju nešto od starudija i otpada, pa kad pomisle da su nešto uradili, sve im se raspadne u sto komada.
Ko se sjeća, zvao se “A je to!”. E tako i Hrvati.
Sa druge strane, raspjevani Portugal. Užitak za gledanje kako kombiniraju, kako nalaze jedan drugoga, tap-tap, iz prve, kao u videoigri. Cijelo poluvrijeme jedan veliki study case, što kažu milenijalci – nađi sto razlika između današnjeg i onog fudbala od prije dvadeset godina.
Jeste u nastavku Zlatko Dalić napravio neke promjene u sistemu koje su prebacile događanja pred golmana sa najkraćim prezimenom u svijetu fudbala, ali utisak je da je izjednačenje i konačnih 1:1 donijela više uložena energija nego neka smislena rješenja u igri. Što je rekao jedan Portugalac, Hrvatska je izjednačila – srcem.
Rezultatski gledano, Daliću nema mnogo šta da se zamjeri. Jednostavno ga ljubi. Utisak je ipak da nekim potezima kao da sam sebi želi da oteža život. Evo, taj Ivan Perišić… Da je na lijevi bok, uz istočnu tribinu poljudske ljepotice gurnuo “uskrslog” Zdravka Mamića, bio bi dočekan bolje od najvećeg razočarenja u novijoj istoriji Hajduka.
Malo je reći da je Perišić nepoželjan otkako se naprasno razišao i pokupio sa Poljuda.
Parali su zvižduci uši svaki put kad bi heroj svjetskog srebra iz 2018. primio loptu, da bi komentator prijenosa zabriljirao u momentu kad je dio publike počeo da mu skandira rekavši: “Evo i ovacija Perišiću, tako treba! A vladao je strah kako će imati prijem na Poljudu”.
Takav biser ne pamti se od utakmice Jugoslavija – Holandija 1990. u Maksimiru kad je cijeli stadion navijao za goste, a legendarni Božo Sušec u drugom poluvremenu dočekao da ispali: “Evo aplauza za naše momke…”.
Perišić je u dubokom padu nakon teške povrede i može samo nemoćno da posmatra kako neki novi klinci lete oko njega kao da su dronovi, od Splita do Varšave gdje su dva gola pala po Perišićevoj strani, a njega oko kamere u tim momentima nije ulovilo. Ko zna gdje je bio. Olakšao bi i sebi i Daliću da se oprosti kao ljetos Marcelo Brozović, ali vražja je stvar igračka sujeta.
O igri Matea Kovačića sve je već odavno rečeno. Ko Duh Sveti – tu je, a ne vidiš ga. Mada se mnogi upiru da dokažu vrijednost i doprinos, sama činjenica da ga je Dalić na poluvremenu zamijenio i da je veza tada živnula, dovoljno govori. I umjesto za Luku Modrića, sve više naroda pita se “kad će Kovačić da se penzioniše?”.
Uz nekoliko izrazitih dobitnika, poput Martina Baturine, Luke i Petra Sučića, pa čak i Kristijana Jakića, najveći misterij ovog ciklusa je mladi napadač frankfurtskog Ajntrahta Igor Matanović koji stasom, pa i pojavom podsjeća na pomalo zaboravljenog Marija Gomeza. Jednako je i neučinkovit. Nije jasno zašto je u prednosti ispred Dinamovog napadača Sandra Kulenovića koji je u posljednjih godinu dana eksplodirao, igra Ligu šampiona, trpa kao na traci i čak je izgurao Bruna Petkovića iz prve postave plavih.
Mladi Večernjakov novinar Edi Džindo prije desetak dana sastavio je spisak hrvatskih fudbalera koji su do ovog momenta zabili barem pet golova u svojim klubovima, od Aljaske do Kukovih ostrva. I svega tu ima, od pomenutog Kulenovića i njegovih 14 golova za plave, rapidovca Diona Drena Belje sa 12, pa sve do malo poznatog Petra Petriška u Kopru.
Naguralo se tu više od dvadeset imena, ali ni traga Matanoviću, kao da je u pitanju vozač autobusa Livno – Frankfurt, a ne špica sa bundesligaških terena. Vidi li Dalić nešto što mi kao obični posmatrači ne vidimo ili jednostavno u hroničnom nedostatku rješenja za najveći problem Vatrenih još od povlačenja Marija Mandžukića sve baca na “crveno”? Pa ako prođe, prođe…
Taj, i još neke odgovore, dobićemo naredne godine.
Malo je falilo da mu ovo bude prva bez ijedne dobre vijesti. Ali to je Dalić, kad misliš da više nema šta da ponudi, nekako se izvuče. Mada bi prava stvar bila da u 2025. sve iznenadi i gurne Joška Gvardiola u špicu.
Čega smo se sve u istoriji Vatrenih nagledali, ne bi to ni bila najluđa stvar.
