Samo je Rijeka Radomira Đalovića ovoga proljeća od kandidata za titulu u hrvatskom šampionatu svojoj publici pružila noći za pamćenje deklasiravši u izravnim duelima rivale: Hajduk sa 4:0, a Dinamo sa 3:0. Nakon toga se nažalost ugasila i nije više ponovila ni djelić takvih igara, o čemu smo već dovoljno napisali.
Rezultati u posljednjih nekoliko kola izazvali su u Hrvatskoj koliko zgražanja toliko teorija zavjere, starog specifikuma naših prostora, od priča da je prvenstvo namješteno, do poziva Hrvatskom nogometnom savezu da počne da radi svoj posao. Jer u opisu posla, u davno pisanom ustavu, između ostalog stoji i da je zadaća saveza da brine o razvoju fudbala u Hrvatskoj.
A fudbal naočigled propada, to vide i javnost i publika.
Jedna od tih teorija govori i da Rijekinom gazdi Damiru Miškoviću, pa čak ni upravi Hajduka, osvajanje titule kao ni plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona jednostavno ne pašu. Kako!? Jednostavno, i to je još 2017. kad je Rijeka jurila prema istorijskoj tituli, a ne kao sada čekala na istom broju bodova usidrena već nekoliko kola da je svi sustignu, plastično objasnio legendarni Josip Skoblar.
“Naravno da želim Rijeci titulu, ali to nosi i svoje izazove. Veći rezultat nosi veće apetite, veći apetiti i veća ulaganja, što je zamka, pitanje je ima li se novaca za to”.
Isto pitanje se i sada povlači. Makar, Rijeka je barem stabilna i uz još dvije jače prodaje ovoga ljeta anuliraće i posljednje minuse iz prošlih sezona. Hajduk je već, čini se, u ozbiljnoj dubiozi, uprava to čak i ne skriva, ali malo ko želi da čuje i prihvati.
Teoretičarima zavjere sumnjivo je i što Mišković u javnim nastupima obavezno ponavlja “pa naravno da želimo titulu, ljudi, mi idemo po titulu”. Da, vidimo… Zašto ponavlja nešto što bi trebalo da bude logično?
Kako bilo, pitanje je, a valjda je Mišković toga i svjestan, da igrački kadar kojim trenutačno Rijeka raspolaže prosto nije dorastao ni trećem pretkolu Lige šampiona, a kamoli za nešto više. Najbolje što bi Rijeka mogla da dobije od titule je da se sa ispadanjima probije nekako do grupne faze Konferencijske lige, što godinama uzalud čeka.
Mnogo se tinte troši na trenere, pa je tako Igor Vranić, jedan od najboljih riječkih hroničara, uputio kritiku Đaloviću u smislu zašto je mijenjao način igre i zašto se od jesenskog “betona” pred golom Zlomislića okrenuo napadačkoj igri. Ta kritika je tačna, ali samo djelomično.
Naime, na promjenu koncepcije dijelom su uticale prodaje trojice ključnih igrača, Galešića, Smolčića i Pašalića (došlo je na naplatu u zao čas), ali ne samo to. Prvo, Đalović je itekako svjestan da jedna utakmica, pa čak i više njih u nizu, može da se dobije odbranom, ali da se šampionska titula – napada. Čak i da ne misli tako, protivnici bi ga prisili, jer… Ko je još jesenas podcjenjivački napadao Rijeku i tako upadao u zamku, pogled na tabelu u proljeće je gotovo sve protivnike zavukao na njihovu polovicu i čekanje prilike iz kontre. Pokazalo se da tu Rijeka na čvrsti blok nije imala dovoljno kvalitetnih rješenja. Dok je mogao, Fruk je vukao, “ali jedna lasta ne čini proljeće”.
Tanak kadar i najmanje plate od sva tri vodeća kluba svejedno ne opravdavaju Rijekine igrače i stručni štab za sljedeći proljetni niz: Varaždin – Rijeka 1:0, Rijeka – Istra 0:1, Gorica – Rijeka 0:0, Rijeka – Šibenik 1:1, Slaven Belupo – Rijeka 2:1, Istra – Rijeka 2:0, Rijeka – Osijek 0:2. Izaberite samo dvije od ovih sedam utakmica u kojima je bila izraziti favorit, bilo koje dvije, okrenite ih u tri boda i Rijeka bi već praktički bila šampion. Bez obzira na slabiji kadar, Rijeka je, dakle, nakon onakvih trijumfa protiv Hajduka i Dinama trebala da osvoji titulu.
Za razliku od svog prethodnika Željka Sopića, Đaloviću ni u jednom momentu nije palo na pamet da se vadi na igrače, mada bi već sada mogao da im kaže isto što je Ćiro Blažević rekao plavim zvijezdama 1983. kad nisu uspjeli da odbrane titulu prvaka Jugoslavije:
“Plakaćete kad-tad za ovim danima, pitanje je da li će ikada više u karijeri da vam se pruži takva prilika”.
Rijeka je i pored toliko izgubljenih malih bodova i dalje prva, još usto i u finalu Kupa, ali “na karti” je sada zaista najgori od sva tri – Hajduk u posljednja četiri kola dočekuje kući i Dinamo i Rijeku. U vječnom derbiju u subotu ima prilike da stavi tačku na eru Dinamove dominacije. Istina je da se svaki put do sada iste prilike prepao, ali istina je i da sa Gatuzom još nije izgubio od plavih.
Sa druge strane, zazvonila je nakon pobjede nad Rijekom i izjava Sandra Perkovića, vršioca dužnosti trenera Dinama koji se ni kriv ni dužan našao u prilici da odbrani titulu plavih:
“Jedna od stvari koje karakterišu šampionske momčadi, a Dinamo jest šampionska momčad, bez obzira što nam sezona većim dijelom nije bila na toj razini, je da kad je najteže izađu na teren i dobiju utakmicu…”.
I to je tačno. Ponovićemo, dok Dinamo i HNL imaju jedno drugo…
