Hrvatska je na nedavno održanoj vrućoj izbornoj skupštini krovne sportske organizacije dobila novo vodstvo olimpijskog odbora. Nekadašnjeg premijera Zlatka Matešu na čelu HOO-a, nakon 24 godine, zamijenio je Josip Varvodić. Po zanimanju hirurg.
Njegov otac, Ivan, godinama je bio direktor plivačke reprezentacije. U žestokoj i na momente veoma prljavoj borbi za čelnika toga “tijela”, Varvodić je pobijedio još jednog ljekara, Dragana Primorca. Dakle, već uži krug kandidata otkriva da je hrvatski sport u takvom stanju da mu je potrebno hitno liječenje!
Sve što se dešavalo posljednjih mjeseci, a punilo je portale i novinske naslovnice, otkrilo je u kakvo se mrjestilište korupcije, finansijskog kriminala i prosto rečeno lopovluka pretvorio sport, uvijek pogodan za izvlačenje para na sve moguće, zapadnoeuropskim umovima najčešće nedokučive načine. Zato je dobro da je za glavnu istražiteljicu na europskoj razini postavljena Rumunka, Laura Koveči. Koju u Hrvatskoj, naravno, ne mogu da smisle.
Jer, šta oće ta baba? Šta se petlja i šta nas ometa dok mi u miru Božjem tako lijepo mažnjavamo da nam sve bolje stoji ona stara: “Ispod krsta bi ukrali!”
Osim u olimpijskom odboru mažnjavalo se i namještalo lijepe zarade po raznim Savezima, a tu dolazimo do ključnog problema zbog kojeg smo se i našli u situaciji u kojoj smo sada. I sasvim logičnog pitanja: zašto postoji određeni sportski Savez? Zašto postoji Hrvatski skijaški Savez? Hrvatski odbojkaški Savez? Ili, štajaznam, Rukometni savez Bosne i Hercegovine, Fudbalski savez Srbije itd. Zašto, uostalom, postoji neki olimpijski odbor?
Školski rečeno, a nakon 35 godina “tranzicije” koja suštinski na ovim prostorima nije uspjela, do te mjere da bismo svi zapravo trebali opet u školske klupe, postoje zato da bi se bavili razvojem sporta u svojoj zemlji. Ni manje, ni više od toga. Da je to lagan posao, i nije, ali nije ni najteži na svijetu. Problem je, barem u Hrvatskoj, nastao onog momenta kad se olako prešlo preko toga da njihova primarna zadaća treba da bude – gola zarada. U prijevodu, gala večere sa tristo uzvanika i šatori sa tonama kejteringa, postali su važniji od toga ima li tamo neko dijete uopšte opremu za bavljenje sportom koje je izabralo. Tu sad ne govorimo o pikulanju ili ko zna čemu, jednom su nam se i roditelji iz redova višestrukog europskog šampiona požalili da će morati da ispišu dijete jer ne mogu više da isfinansiraju kupovinu klupske opreme. Pritom je riječ o loptačkom sportu.
I zato bi svaki put kad krene priča kako, eto, nema para i kako je, eto, to ključni razlog zašto ne možemo rezultatski negdje da konkurišemo, u svakom sportu trebali prvo da se zapitaju koliko je otišlo na razne “marketinške aktivnosti”, od kojih i tako gotovo nikakva korist, umjesto da se ne “dalo”, nego veoma prosto po jasnim kriterijima vrednovao rezultat ostvaren valjda na temelju nekakvog rada. A bilo je slučajeva gdje je na račun organizacije obične press konferencije spiskano i više stotina hiljada eura.
Josip Varvodić odnio je pobjedu kao autsajder, no kada se dublje zagrebe, javna je tajna da je pobjedu iznio tim oko Zorana Gopca, već gotovo pune četiri decenije ključnog čovjeka hrvatskog rukometa. Rukometaši tu nisu ostali usamljeni, praktički svi loptački sportovi stali su uz Varvodića, a kad mu je podršku potpisao i Marijan Kustić, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, bilo je jasno da će Primorac da izgubi još jedne izbore.
Logično je i zašto. Najvećim loptačkim sportovima decenijama je kamen u cipeli bio sistem po kojem ne vrijede ništa više od nekog “garažnog” sporta. Zlatko Mateša je, baš po uzoru na šefove puno većih organizacija poput MOO-a ili FIFA-e, sve gledao jednako, ravnopravno i prvenstveno kao glasače – a ima li bolje glasačke mašinerije od malih. Zemalja ili Saveza, svejedno.
Problem nastaje kad dođu velika takmičenja, pa na kraju krajeva i Olimpijske igre, kad se niko ne pita zašto neki perspektivni džudaš nije osvojio medalju ili zašto Đovani Ćernogorac nije još jednom naređao glinenih golubova dovoljno za novu medalju, ali svi se pitaju šta se desilo sa rukometašima, zašto vaterpolisti nisu uspjeli ili zašto još jednom nije bilo košarkaša. Da stvar bude gore, koliko god “mali” dobivali, svaki njihov uspjeh opet je na kraju najčešće dolazio od neke lične inicijative ili posvećenosti i entuzijazma roditelja. Od Kostelića do Sinkovića.
Nemamo iluzije da će Varvodić da donese neke epohalne promjene. Dovoljno bi bilo za početak da sami sa sobom raščistimo kakav sport mi zapravo želimo i trebamo – razvojni ili glamurozan? Dovoljno bi bilo da makar počnemo da poštujemo procedure i jasno određene kriterije. I da za momenat cijelu stvar prenesemo na regionalni teren…
Potpuno je jasno kako je Cibona prije godinu dana ispala iz regionalne ABA lige. Na stranu sad neka suđenja i sve ostalo što čini sport, ali veoma jednostavno, bila je loša i ostvarila je takav plasman da je jedini logičan ishod i bio ispadanje u niži rang. No hard feelings… Ali potpuno je nejasno kako se onda ove godine vratila? Na temelju čega? Plasmana u prvenstvu? OK, da li bi i Zabok ušao da je postao prvak Hrvatske? Glasanjem na skupštini?
Jel’ se vi šalite?
Svejedno, jednu stvar će Varvodić ipak cijelo vrijeme morati da ima na umu – ko ga je postavio. Ipak, promjena je svakako dobrodošla. Medalje na Olimpijskim igrama prekrivale su golu činjenicu da hrvatski sport već godinama tone, a s obzirom na visoku dob logično je i da Mateša nije imao volje, ni energije da pokrene ili makar inicira neke velike promjene.
Nije ni razmišljao o njima. A potrebne su…
- Mišljenja iznešena u kolumnama lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Lob Sport
