Dražen Petrović je besmrtan.
To je poruka sa velikog sinoćnjeg spektakla u Zagrebu, gde se okupila prošlost, sadašnjost i budućnost košarke Balkana, Evrope i svijeta u znak sjećanja na velikog košarkaškog virtuoza…
U znak sjećanja na broj 4, u znak sjećanja na čovjeka koga su zvali Mocart košarke. Trenutak pun emocija, puna sala, previše legendi na jednom mjestu, za jednog čovjeka, za najvećeg – Dražena.
Prošla je 31 godina od njegove smrti, od te kobne nesreće u Njemačkoj, poslije koje je košarka ostala bez jednog sjajnog igrača, mnogi navijači bez svog idola, klubovi bez svog najboljeg igrača, košarkaši bez vođe na terenu, porodica bez sina, brata… Ali, sjećanja na Petrovića i dalje traju, pamtimo i njegove vanserijske igre za Šibenik, Cibonu, Real Madrid, Portland i Nju Džerzi, ali i za reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske.
To je idol našeg djetinjstva. Svih nas koji smo bili dio tog vremena. Vremena, koja su obilježili oluje, tenzije i ratovi. Vremena, u kojem je živjela veličina poput Dražena Petrovića.
I upravo ta naša generacija, generacija u kojoj smo imali sreće da gledamo i navijamo za Dražena i “naše” klubove i reprezentaciju iz tog vremena, trenutak iz Zagreba i taj spektakl ne može a da ne reaguje. Ako nema emocije, pa čak i suze u trenucima tog holograma i slike iz Zagreba, kada se u jednom trenutku, pored svih onih tamošnjih legendi poput Vrankovića, Rađe, Kukoča... pojavljuje Dražen Petrović.
Njegov lik, osmjehom i najavom kojom ih je pozdravio poželio je svima lijep košarkaški spektakl. Trenutak, poslije kojeg su i veliki jedna zadržavali suze.
O veličini Dražena Petrovića ne treba mnogo govoriti jer je ona već napisana, dokazana i potvrđena. To je za one koji ne znaju, koji su nove generacije i vole sport, nešto poput Luke Dončića sa naših prostora ili Stefena Karija iz kompletnog košarkaškog svijeta.
Dražen je bio lider, čovjek odluke, virtuoz koji je u to vrijeme postigao ogroman broj koševa, poentirao sa svake pozicije, a trojke su bile njegova specijalnost.
Da je živ, da nije bilo te kobne saobraćajne nesreće, košarka ne bi bila ista. Preminuo je sa 28 godina u vrijeme kada je počeo da osvaja NBA ligu.
Čini mi se da nema sportiste ili čovjeka sa Balkana, čija će sjećanja biti svježa i emotivna i nakon 31 godine i tri decenije nakon tragedije. To je dokaz veličine, a Zagreb i Hrvatska su nas vratili u neka dobra vremena iz prošlosti i podsjetili na trenutke kada smo “zajedno” bili najbolji u košarci, na vrijeme kada nam niko ništa nije mogao i kad smo pobjeđivali gdje smo htjeli, kad smo htjeli i koliko hoćemo razlike…
I konačno, taj emotivni hologram i pojava Dražena Petrovića mogli su da potkrijepe samo jedan i jedini refren velikog hita koji glasi:
“Kako je dobro vidjeti te opet”.
