GLAS JUGOSLAVIJE

Kao da je bilo nekad…

Dizajn: Filip Vojvodić / Lob Sport

Pa rukomet je u Hrvatskoj popularan, zar ne? Tako mi obično kažu kolege iz komšijskih zemalja i danas kad se sretnemo, nakon mnogo godina, računam da se nismo vidjeli baš otkako je rukomet popularan. Bio popularan, bio.

Razlika između onog Svjetskog prvenstva 2009. i ovog koje je juče počelo lakom pobjedom Italije nad Tunisom nekoliko je svjetlosnih, a ne samo običnih, ovozemaljskih 16 godina. Prvo, ovo prvenstvo kojem je Hrvatska domaćin počelo je u Herningu, prokleto dosadnom danskom gradu sa jedva 50 hiljada duša. Dakle, Hrvatska nije jedini domaćin, već samo jedan od tri domaćina, a završnica će da se odigra… Pa, tamo gdje se obično i igraju završnice velikih rukometnih takmičenja posljednjih godina. U nekoj od tih bajkovitih montažnih arena na sjeveru Europe, sklopljenih kao po narudžbi iz Ikee i prilagodljivih za sve vrste prilika.

Juniti arena smještena je negdje na rubovima Osla, za prvu ruku poslužila je kao fudbalski stadion, da bi onda ugostila svu silu svjetskih muzičara, od Madone i Lejdi Gage koju je Mišo Kovač omaškom oslovio sa “Lejdi Giga”, do Tine Tarner i Roling Stonsa. Bila je domaćin Eurovizije na kojoj je Milan Stanković pjevao “Ovo je Balkan”, tradicionalni je domaćin međunarodne izložbe konja, a može da posluži i za familijarna okupljanja, dječje rođendane i slično…

Nego da se vratimo na Hrvatsku i rukomet. Za ono Svjetsko prvenstvo od prije 16 godina izgrađeno je ukazom tadašnjeg premijera Ive Sanadera nekih šest-sedam hala koje su također poslije uglavnom pretvorene u koncertne, a u Hrvatsku je vraćen u tom momentu najveći rukometni virtuoz na svijetu, dugokosi maestro Ivano Balić. E baš ga je na tom prvenstvu s mjesta MVP-ja svjetskog rukometa u izravnom obračunu smijenio Nikola Karabatić. O njihovom dvoboju u finalu, u paklu Arene, i unošenju licem u lice i danas se priča, a snimljen je i jedan kraći dokumentarac.

Iz današnje perspektive sve sa tog prvenstva izgleda nekako epski. Svakome ko je od Nove godine naovamo proveo makar dan u Hrvatskoj jasno je i zašto. Od euforije uz koju se čekalo ono prvenstvo, a od selektora Line Červara tražilo samo i isključivo zlato, nije ostalo ni traga. I tek poneki plakat uz neke od glavnih prometnica podsjeća nestalu rukometnu publiku da ih čeka spektakl. Samo treba karte da se ugrabe.

Od posljednje medalje koju je 2020. potpisao upravo najtrofejniji selektor Line Červar, hrvatski muški rukomet u slobodnom je padu i lutanju o kojem možda najbolje govore i sljedeći podaci: u samo četiri godine izmijenila su se već tri selektora, pa se i na raznim spiskovima, ovisno kako su se mijenjale koncepcije i preferencije, izvrtjelo nekih osamdesetak imena. Što znači da Hrvatska nema selekciju.

Da li je nešto u tom smislu promijenio Islanđanin Dagur Sigurdson, najskuplje plaćeni selektor u istoriji hrvatskog rukometa, brzo ćemo da se uvjerimo. Ali ako pogledamo na momenat njegov konačni spisak… Golmani Pešić, Kuzmanović, krila Jelinić, Šoštarić, Glavaš, pivoti Načinović, Šipić, Šušnja, Šimić, lijevi bekovi Srna, Lučin, Mamić, desni bekovi Martinović, Klarica, Maraš i centralni Duvnjak, Cindrić, Pavlović.

Nije to spisak koji će nekoga da impresionira, a kamoli uplaši. Dakle, nije bilo (samo) do selektora. Hrvatska je danas samo jedna iz reda selekcija koje “možda nešto mogu”, ali zapravo su tako daleko od samoga vrha da sama činjenica domaćinstva prva dva kruga ne znači baš ništa.

Hrvatska danas više nema rukometaša u naponu snage koji iskače klasom, a ko redovno gleda završnice rukometne Lige šampiona u Kelnu, zna da već neko vrijeme nema Hrvata. Ili dolaze oni najstariji poput Duvnjaka i Karačića. A Keln je rukometni lakmus.

Zašto je sve to tako, bila bi potrebna mnogo duža analiza, ali činjenica je da je Hrvatska svoje najveće rezultate pravila u vrijeme kad je imala jaku ligu i kad su igrači iz lige činili osnov selekcije. Njena zlatna generacija stasala je u punim halama i velikom rivalstvu Zagreba i malog Metkovića koje je znalo i da izađe iz sportskih okvira, ali se u tom haosu koji se odigravao iz današnje perspektive u opskurnim halama, istesala najtrofejnija, neprevaziđena generacija rukometaša. Kao da je bilo nekad…

Domagoj Duvnjak bio je predodređen da bude vođa prve generacije koja je naslijedila Balića, Metličića i društvo. I činio je to najbolje što je mogao, hrabro noseći prevelik teret očekivanja nakon trofejnih pretodnika. Često je djelovalo kao da sam vuče mrtvu kočiju, a svojim dvometarskim rasponom ruku doveo je hrvatske rukometaše do njihove posljednje medalje. Ali zlato nije osvojio.

Pa ipak, u istoriji hrvatskog, ali i evropskog rukometa, s obzirom na sve ostvareno u više od 15 godina igranja Bundeslige, Duvnjak zaslužuje dostojanstven oproštaj. Više od toga na ovom prvenstvu, nažalost, ne očekujemo. Ali dopuštamo i da nas ti momci demantuju.