Pitanje koje se logično nameće: zašto Marko Livaja nije isprebijao Torcidu kad su fudbaleri Hajduka krenuli da je pozdrave nakon pobjede nad Slaven Belupom, a sjever Poljuda ih nemilosrdno “izraketirao” bakljama? I potjerao.
Po svemu što smo do sada čitali, svemoćnom Livaji to i ne bi trebao da bude problem jer je izašao kao pobjednik u svim šakačkim obračunima u dresu Hajduka, a splitski Maradona obavezno je nakon svakog incidenta bio i slavljen.
E, ali protivnik je sada bila Torcida. Manje je važno što je Torcide više nego Livaje. Problem je što se Torcidu ne dira.
Iako je Hajduk u novo prvenstvo krenuo sa tri lake pobjede, navijačka grupa koja za sebe tvrdi da je osnovana 1950., iskalila je svoj bijes na igračima zbog još jednog evropskog debakla. Hajduk, klub koji je od 1971. do 1996. odigrao bar pedesetak velikih evropskih mečeva, zagrebačkom Dinamu tada nezamislivih, završio je svoj put već na poljima Albanije.
Ali to je sad već standard za hrvatske klubove među kojima su Splićani po evropskim pitanjima najgori i neodoljivo podsjećaju na one ljude što sjednu u kafić i kažu “neću ja ništa, odmah idem”.
Uvertira u još jedno “događanje” Torcide bio je napad na jednog od najsrčanijih fudbalera Hajduka, australskog Hrvata Entonija Kalika, kojeg je neki tip u gradu potjerao iz kafića i – pljunuo. Sad zna kako je bilo pokojnom novinaru Tomi Židaku kojem je to isto na Poljudu napravio brat Igora Štimca. Ili piscu Anti Tomiću, kojeg su na Pjaci dok je pio kafu zasuli kantom govana. Ili onom vaterpolisti Crvene zvezde koji je iz mora vikao “nemojte mene, ja sam Crnogorac”.
Šta ćeš, to je Split…
I pored novog evropskog šamara, Hajduk na početku sezone djeluje bolje nego prošle. Sistem igre urugvajskog stratega Gonsala Garsije svakako je oku ugodniji od teške industrije Đenara Gatuza, koja se u finišu sezone potpuno raspala. Još će vremena da prođe dok to ne počne da poprima konture onoga što smo gledali kad je Garsija vodio Istru koja je igrala najmoderniji fudbal u ligi i malo joj je nedostajalo da izbori prvi, historijski plasman u evrotakmičenja.
Ali gore od prošle sezone teško da može da bude.
Garsija je sve normalne navijače Hajduka, a ima i takvih, brzo ubijedio da se pobjeđivati može i bez Marka Livaje koji je već skoro pet godina Hajdukovo “sve i svja”. Ajde da jednu ne počne, ali drugu, pa treću… U svemu tome ipak se kriju barem dvije zamke.
Prvo, Hajduk je te tri pobjede na startu izborio protiv lakših timova – Istre, Gorice i Slaven Belupa. Vidjećemo šta će da bude kad se namjere na nekog jačeg. Evo već Osijek u narednom kolu.
Drugi problem je: zna li Garsija kako je prošao Ivan Leko, posljednji trener koji je mislio da su igra i rezultat važniji od Livaje?
Da ne bi bilo zabune, Hajdukovu desetku iznimno cijenimo, cijelu prošlu sezonu odigrao je za bukvare fudbala. Ali šta vrijedi kad Hajduk nije osvojio, a to je najbitnije. Na početku ove sezone djeluje vidno sporije. Ili se nije pripremio ili se razočarao, treće nema.
Ali tu je zato Bruno Durdov, koji je lane bio otkriće i sad bi trebao da kapitalizira sakupljeno iskustvo. Garsija valjda neće da ponovi Gatuzovu kapitalnu grešku i preseli Rokasa Pukštasa trajno na klupu, pa to je najpotentniji igrač bijelih. Brz je i Abduli Bamba, a oduševio je u nekoliko navrata i Filip Krovinović koji je od dolaska iz Benfike iz godine u godinu bio samo sve gori. Navijače Hajduka ohrabriće i pojava reprezentativca Ivice Ivušića na golu umjesto tragičara Ivana Lučića.
I da oće, ne može da naniže onoliko kapitalnih kikseva koji su koštali Splićane toliko čekane titule.
Ipak, Hajduk je sam sebi najgori neprijatelj, a dobro je što su mnogi sad već počeli da shvataju da mu Torcida radi sve veću štetu postavljajući se kao da je prvo nastala ona, pa tek negdje kasnije klub.
Utisak je da će ove sezone vodeći timovi da osvoje puno više bodova nego dramatične prošle sezone koja je bila jedna od najslabijih po velikom broju poraza šampiona i vicešampiona.
Dinamo zasad također izgleda moćno, ali polako… Duga je sezona, tim je mlad, a trener Mario Kovačević valjda prvi put u životu na klupi nosi košulju i kravatu. Nije to lako… Ali trenutačno je to plava mašina, daleko atraktivnija od one veteranske zajebancije koju su na terenu tjerali Petko i senatori.
Nego, zove neki dan Petkovićev menadžer Tarzan Cvjetković zbog teksta o Bruni. Uvrijedilo ga je što smo za fudbalera koji ima 30 godina i slavi rođendan početkom septembra napisali da je na pragu 32. godine. Ali nije podržao Petkovićevu “dijagnozu” da Boban ima bipolarni poremećaj.
Rijeka će teško da ponovi 2025., ali za to je najmanje kriv Radomir Đalović koji je već riješivši Šelburn puno uradio. Jer, gazda je dugo čekao jesen u Evropi. Utisak je i da su neki riječki novinari možda nepravedni, ali svakako nemilosrdni prema i dalje mladom crnogorskom treneru koji je već ostao bez dva važna kreatora igre Liondona Selahija i Naisa Đuahre, a odlasci Nika Jankovića, Tonija Fruka, golmana Martina Zlomislića i još nekih stalno vise u vazduhu.
Pa i Pep Gvardiola bi barem tri mjeseca tražio igru da mu oduzmeš pola šampionskog sastava. Pritom Rijeka stvara više šansi nego prije. Nije toliko problem što Rijeka prodaje, već brzina kojom prodaje. Damir Mišković je tu efikasniji čak i od Zdravka Mamića. Mada je maksimirski gazda naplaćivao za jednu nulu više.
Dobro to sve Đalović i trpi, nije ni čudo da čovjek nekad i plane. Stalno se piše da je lud. Da je poludio na sudiju, na protivničke igrače, na novinarska pitanja, da je u ludom slavlju skočio na ogradu… Kako ubijediti ljude da mu nije ništa i da je u pitanju samo stil?
Evo, možda da ga Bruno Petković malo pogleda… On se ovako razumije u ta pitanja.
