Osvajanjem 16. medalje na velikim takmičenjima od osamostaljenja, pomalo neočekivano umjesto Švedske, jednog od domaćina Europskog prvenstva, hrvatski rukometaši zatvorili su krug velike petorke svjetskog rukometa.
Od 1994. naovamo, zapravo otkako su se svjetskim prvenstvima i olimpijskim turnirima u tom sportu pridodala i nadmetanja za titula šampiona Starog kontinenta, najviše medalja osvojila je Francuska – 22. Zatim slijede Danska i Španija sa po 19, dok su na 16 sada izjednačene Švedska i Hrvatska. Njemačka je kao finalista upravo završenog EP-a u istom periodu ostala na deset medalja. Sa ubjedljivo najjačom rukometnom ligom na planeti…
Na 17. izdanje Europskog prvenstva Hrvatska je ispraćena sa onom “sad ćemo da ih vidimo kad nisu domaćini”. Sa razlogom, u rukometu domaćinstvo mnogo znači. Slovenija je jednu od svoje dvije medalje, na EP-u 2004., osvojila kao domaćin, sa “šakom u glavu” rukometom Toneta Tiselja koji je prolazio sve do finala. Onda su došli Nijemci sa kojima “šakom u glavu” ne prolazi.
Dakle, bio je to trenutak istine za Hrvate, ali igrači Dagura Sigurdsona su, osvojivši bronzu, prošli nešto bolje od jednog kolege iz automoto rubrike koji je u istoimenom TV-kvizu svojevremeno pobrao dobre pare priznavši da je u testnim kolima uz opremu testirao i – neke gospođe… Kad su čule cifru koju je dobio za taj nastup i ludost kakvu samo Amerikanci mogu da izmisle, oprostile su mu i žena i majka njena.
Dobro sad, možemo da govorimo i o lakšem dijelu ždrijeba, jer jeste, bio je nešto lakši u odnosu na onaj gdje su se na život i smrt borili Danci, Španci, Francuzi, Nijemci… Ali na koliko selekcija možete da se opkladite da bi sa stoprocentnom sigurnošću dvaput zaredom dobili Sloveniju i Mađarsku, a triput Island. Možda jeste srećno, ali nije slučajno.
Na momente je bilo teško pohvatati logiku rotacija “izbornika” Islanđanina, ali svih sedam utakmica koje su se lomile u posljednjih deset minuta Hrvatska je dobila, što govori o dobroj pripremi i vođenju, ali i čvrstom karakteru njegovih igrača. Dakle, baš u tim utakmicama koje je riješila klackalica finiša islandski trener, leden u vođenju tima, a vatren u svemu drugome, donio je prevagu.
Tamo gdje je rival bio izrazito bolji nije mogao ništa i Hrvatska je ubjedljivo izgubila, između ostalog i protiv domaćina. I zato je švedski debakl baš velik…
Hrvatski tim, u individualnom smislu nimalo impresivan, ali dobro posložen i veoma homogen, pružio je više od same borbenosti, na momente manijakalne, odigravši u napadu na nivou kakav već dugo, dugo nismo vidjeli od hrvatskih rukometaša, stilom koji je izazvao i ponešto podozrenja kod nekih selekcija. Jer, kako drugačije objasniti izjavu islandskog rukometaša koji kaže – “jednom kad povedu, počnu da igraju onu svoju odvratnu igru, šeću po terenu itd.”.
Ma je li, bogati, najbolje bi bilo da sve selekcije svijeta kako vama paše jure terenom non-stop ko muve bez glave, tako da na kraju uvijek dotjeramo do četiri ista polufinalista. Pa ljepota igre i jeste u tome da svako ima svoju taktiku, a islandske žalopojke podsjetile su me na one hrvatske kad je Francuska 2007. u Njemačkoj ubila svaku kreaciju i zaustavila “šoutajm” rukomet Ivana Balića i ekipe na jedini mogući način – batinama umrtvivši utakmicu. Završilo je 21:18, a ne sjećam se da je neko tada žalio Hrvate i zgražao se nad taktikom Kloda Oneste. Prema tome…
Interesantno je koliko su ovaj put povukli igrači iz često puta podcjenjivane hrvatske lige – Luka Lovre Klarica rastao je iz utakmice u utakmicu, premijeru u selekciji kao pivot Zlatko Raužan imao je možda još samo Igor Vori, a povratak u Hrvatsku, u našički Nekse, preporodio je potonulog Tina Lučina koji je bukvalno igrao simultanke sa protivničkim odbranama. Šteta zbog povrede Zvonimira Srne, ali i druge su selekcije imale problema, a kapa dolje Marku Mamiću, gorostasu koji je igrao prednjega u 5-1 odbrani i razbijao mirnoću pozicijskih napada protivnika, ne samo jer je izdržao pakleni ritam sa devet utakmica u 15 dana, loveći puno mlađe i okretnije igrače po terenu…
Mamić je bio jedini igrač koji se nije pojavio na dočeku bronzanih na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Dočeku koji ne da je podijelio državu, kroz svoju mladu istoriju tako često ujedinjenu oko sporta, nego ju je bukvalno mačetom rasjekao na pola i pitanje je da li će neke popucale karike ikada više da se povežu. Jer, bijes kojim su neki toga jutra istupali misleći kako neće da bude dočeka podsjeća na one zlosutne periode, kad vidite rat koji se valja prema vama. I ne možete da ga zaustavite.
Nisu to rukometaši započeli – kao što ni nacionalna mržnja u Jugoslaviji nije počela na Maksimiru 1990. – ali su svakako zakucali čavao podjele u narodu koji se našao pred izborom na koji mora da se odgovori: jesi li za Thompsona i sve šta on predstavlja? Ili si protiv njega, time i protiv nas? Poznato, je li? Olako se pritom ulazi u ocjene da je za sve kriv Rukometni savez koji je, zanemaruje se, bio taj, a ne zagrebački gradonačelnik, koji je otkazao doček (jer Tomislav Tomašević je ipak daleko izdašniji prema njima od varalice Milana Bandića), da bi na insistiranje igrača i samog pjevača uz državnu intervenciju ipak održan.
Usput, ako znate za još neku državu koja radi doček radi proslave 16. medalje u nekom sportu, molim vas javite…
Ostaće nepoznato zašto je jedna generacija cijelu svoju sudbinu i sreću, svu teško stečenu slavu i simpatije prenijela na ime čovjeka koji ničim nije zaslužio da umjesto njih bude zvijezda medalje. A možda je to samo logičan ishod pogrešaka koje smo svih ovih decenija počinili prema svakoj novoj generaciji na Balkanu. I kad vidite kroz kakvog “toplog zeca” u svojoj zemlji mora da prođe jedan Novak Đoković (u vrijeme Jugoslavije bio bi zaštićen kao zebra na Brijunima), ništa ne treba da vas čudi…
I slijepcu je jasno da ludilo najvećih nacionalizama na našim prostorima, to zlo koje svoj otrov tako rado prvo izlije baš po leđima sporta i sportaša, ulazi u terminalnu fazu svoje bolesti.
Pa ko preživi. Da se ne ljubimo…
