Da hrvatski košarkaši prvi put u istoriji neće na Eurobasket bilo je jasno već nakon one utakmice u Skenderiji kad ih je sa 20 koševa razlike pregazila Bosna i Hercegovina.
Ne znam za druge, ali sjetio sam se Halida… “Ja kakav je dernek bio, Sarajevo priča”.
I neka je, zasluženo. Bez trunke ljubomore, ima i neke kosmičke pravde u tome da Bosna i Hercegovina ode preko grbače Hrvatske na neko takmičenje. Pored svih posuđenih i ukradenih reprezentativaca koji su u raznim sportovima u zadnjih 30 godina proslavili Hrvatsku umjesto BiH najmanje što smo mogli da učinimo za najbliže komšije je da im pošaljemo našu košarkašku selekciju.
I inače neuspješna, sada je dotakla dno. Zadnji put je na nekom takmičenju bila 2022. Prije 2027. sigurno neće da nastupi, a i to je pitanje.
Ali i kad je bila puno uspješnija, Hrvatskoj je Bosna i Hercegovina bila tvrd orah. Dovoljno sam star da se sjećam prve utakmice u poslijeratnom Sarajevu. Bio je to živi pakao, u jednom momentu na teren je bačen i – burek! Hrvatska je poražena, a trojkama se proslavio Nenad Marković. Uostalom, prvi šampion Europe sa ovih prostora nije bila ni Cibona, ni Jugoplastika, nego – Bosna.
Hrvatska ima Marija Hezonju, ali i BiH ima Džanana Musu. I kad se ukalkuliše još tri decenije sistemskog propadanja jednog sporta, prvi neodlazak na europsku smotru i nije nešto čemu bi trebalo da se čudimo.
Košarka je, inače, za rođene nakon Jugoslavije, u novu državu ušla kao sport popularniji od fudbala. Ili barem rame uz rame sa njim, što je i logično pored pet europskih klupskih titula od 1985. do 1991. Jedino je Franjo Tuđman nije volio, ne pamti se da je ikad viđen na košarci. Dok je u Maksimir dolazio čak i na prijateljske utakmice tadašnje Kroacije.
Cinici kažu da je tako liječio nostalgiju za Partizanom.
Smrt Dražena Petrovića 1993. jest bila pucanj u srce mladoj hrvatskoj košarci, ali nema nikakvog dokaza da bi ona bolje prošla i da je danas živ. Možda bismo ga baš valjali po blatu, kao Srbi Vladu Divca.
Bilo je dobrih košarkaša i nakon Petrovića, u jednom momentu nismo mogli ni da pobrojimo sve naše u NBA, za što je više bio zaslužan renome prve generacije koja se otisnula preko Atlantika nego neki božanstveni talenat njihovih nasljednika. Ali nikad se nije desio neki veliki rezultat za koji bi mogli da se uhvatimo.
Nije se desio ni neki lider, bilo igrač, trener ili rukovodilac. Nikad košarka nije dobila svog Zdravka Mamića, ili Zorana Gopca, rukometnog “despota” sličnog Nebojši Čoviću, samo još dugovječnijeg i opasnijeg. Nije se ponovio spretni menadžer kakav je osamdesetih bio Mirko Novosel koji je podigao Cibonin toranj i držao za muda direktore televizije da prenose vikendom košarku, a ne fudbal. Ili Josip Bibić u Splitu, sekretar Jugoplastike koji je četiri godine radio bez dana odmora.
Desio se samo vašar taštine sa starijim Petrovićem kao vječnom i centralnom figurom. Dino Rađa pljune Acu Petrovića, Aco onda Jasmina Repešu, pa Repeša potom Nevena Spahiju i tako ukrug.
Košarka od početka nije bila interesantna politici, osim zbog nekretnina koje je držala. Nije ni biznisu, mada je Emil Tedeski silno pokušavao sa Cedevitom, dok nije shvatio da narod na neki bizaran način, koliko ignoriše košarku toliko simpatiše Cibonu. I ne simpatiše “privatnike”. I šta će, pokupio se u Ljubljanu. Na kraju je prestala da bude interesantna i publici, što ide sa izostankom rezultata.
Košarka je u Hrvatskoj danas sport napušten od svih, čak i lopova. Da sve propadne i nestane, fudbal bi opstao jer ne možemo bez njega. Igrali bismo ga i bez para ako treba, i možda bismo i tada bili konkurentni. U košarku već treba da se ulaži, a zarade nema. Hrvat bi se prije ubio nego bacao pare bez jasne računice.
Treneri po školama rade za manje od 500 eura. To je duplo manje od minimalne plate.
Da sve odlazi u nepovrat bilo je jasno još prije 15-ak godina kad su na školskim igralištima klinci najednom umjesto dva na dva pod košem počeli da igraju – rukomet. Košarku danas malo ko upisuje, a ako nešto i pokaže, familija gleda da što prije ode. Tako je pred koju godinu koleginica sa posla, inače tvrda Hercegovka, otvoreno rekla: “Ma gledam da maloga nekako prebacimo u Beogradu, kod Miška Ražnatovića, pa onda za koju godinu u Ameriku…”.
Tako je i bilo, interes ne poznaje granice. A jednom kad se dokopaju Amerike, Hrvatska im postaje lanjski snijeg, što je već košarkaška specifičnost. U drugim sportovima plaču kad ih ne zoveš, taman igrao na Novom Zelandu.
“Mi smo sa ratom u Zagrebu izgubili puno Srba koji su bili urbani i voljeli su košarku, voljeli su da idu na utakmice. Što vrijedi što su oni koji su ih zamijenili Hrvati, kad ih košarka ne interesuje”.
Tumačio mi je to svojevremeno stariji kolega koji je vidio i pamti sve još od ranih sedamdesetih. Zvučalo je ludo, ali još uvijek smislenije od objašnjenja koje svake godine izroni na medijsku površinu, pa će i ove, za 30. godišnjicu zadnje medalje:
“Na hrvatsku košarku je palo prokletstvo jer su košarkaši 1995. u Atini sišli sa postolja”.
Jeste, jeste, to je baš razlog. Pa ako je tako, što ne nazovemo Milana Tarota da skine uroke i spase hrvatsku košarku? Sigurno bi imao neko originalno rješenje tipa da se kompletno vodstvo federacije, svi selektori, treneri po klubovima i igrači, čak i oni na američkim koledžima, namažu sirom iz šopske salate, pospu alevom paprikom, nabiju šerpe na glavu, lupaju kašikama i viču: “Pikenrol, pikenrol!”
