Postoje u fudbalu ta neka prokletstva u koje možete da vjerujete, a i ne morate.
Jedno od čuvenijih je ono Bele Gutmana, mađarskog fudbalera koji je kao Jevrej čudom izbjegao Aušvic, pa postao sjajan trener i donio Benfiki dvije titule šampiona Evrope da bi ogorčen, jer ne žele da mu povise platu, napustio Lisabon navodno rekavši:
“Sto godina će da prođe, ali europsku titulu neće da osvoje”.
I Benfika je od tada igrala osam evropskih finala u raznim Kupovima i svih osam izgubila. Jednom je čak legendarni Euzebio otišao moliti se na Gutmanov grob da skine prokletstvo. Nije pomoglo. A onda, postoje i tumačenja da nikad to nije rekao i da je, kad ga je ljutnja prošla, priznao da ga Benfika jednostavno više nije trebala.
Bila je onda i ta priča o Dinamovom prokletstvu u Jugoslaviji jer 24 godine nije mogao da osvoji titulu prvaka, ali je bio rekorder po broju drugih mjesta, pa je u lokalnom govoru nastala parola – “Oj Diname, ne buš prvi”. Raspredani su mitovi da je najmoćniji hrvatski političar u doba Jugoslavije Vladimir Bakarić radi mira u kući govorio “Dinamo je najbolji dok je šesti”. Ali pouzdano se zna da ga niko nikad nije prokleo.
Ima, ipak, jedno prokletstvo koje se zaista obistinilo i ovoga je proljeća zapravo isteklo jer je Blaž Slišković, kojem je 2005. pet-šest kola prije kraja oduzeta prilika da sa vodećim Hajdukom osvoji titulu, svojevremeno ogorčen rekao:
“Vi sljedećih dvadeset godina nećete biti prvaci!”. I bi tako, a splitski doajen Slaven Alfirević nedavno je u svom stilu zaključio da je, za razliku od Gutmana, Slišković stao na “samo” dvadeset godina… “Dobro smo i prošli”.
E sad, nije to Slišković rekao jer je smijenjen, jer je u trenerskom poslu to uvijek realna opcija, pa je po nekim procjenama više trenerskih promjena u klubovima prve lige nego kišnih dana u godini. Već zato što je Hajduk na sudu, da bi se izvukao od zatraženog finansijskog obeštećenja, pokušao da dokaže da Slišković nikad i nije bio trener.
To i nije tako neuobičajena pojava u hrvatskom fudbalu. Dinamo je svojevremeno dokazivao da Igor Cvitanović uopšte nije igrao za klub iz Maksimira koji mu je ostao prilično dužan, a zvao se jedno vrijeme Kroacija. Bio je, inače, statistički samo najbolji strijelac u istoriji plavih…
Na Bakino prokletstvo podsjetio me vjenčani kum, zbog kojeg navijam da paučinu sa svoje trofejne sale konačno skine najveći Dinamov rival koji je, inače, od posljednjeg naslova u Jugoslaviji 1979. osvojio samo šest ligaških titula. Šest u 45 godina, dakle u prosjeku svakih sedam i po sezona titula dođe na Poljud. Malo, obzirom na veličinu i značaj Hajduka.
Mada je Dinamo značajno uložio u tim, ovaj put čak i kum, jedan od rijetkih neeuforičnih hajdukovaca, vjeruje u titulu. Dijelom i zbog isteka prokletstva, no ima i čvršćih razloga.
“A slušaj, prvi put nakon onog Dambrauskasa igramo dobro i moderno. Garsija je standardizirao sastav, našao je tih 14-15 igrača koje vrti i vjeruje im. I nema Marka Livaje”.
Zar mu se ne uzima za zlo što je gurnuo u stranu Torcidino božanstvo?
“Vidi, otkad igra špicu, Michele Šego ima šest golova i dvije asistencije. Toliko bi, realno, imao i Livaja. Dakle, ništa nije izgubio, a dobio je nekoga ko zatvara u defanzivi. Livaja neće potrčati za igračem ni u ludilu. I usporava sve, brate. Neka igra, ali protiv Vukovara. Šego kretnjama otvara prostor za druge, Ante Rebića naročito”.
Hajduk je, po običaju, sam sebi najveći protivnik. Naveliko se već po Splitu priča da se Garsija i sportski direktor Goran Vučević ne mirišu. A kad je Split u pitanju ulične priče su obično – tačne.
Klubovi su otišli na odmor, a dok čekamo nastavak javio se u redovnom blagdanskom intervjuu selektor Zlatko Dalić. Pričao je i da se naveliko traži kamp za reprezentaciju u Americi te otkrio da mu je i danas noćna mora onaj ruski resort zvučnog imena Šumska rapsodija, zavučen negdje u okolici Peterburga. Ali je donio srebro…
Izbor kampa uvijek izazove veliko interesovanje medija, pa nas je podsjetilo to i na čuvenog sekretara Saveza Zorislava Srebrića koji je, kako je to jednom “opjevao” Tomislav Židak, nepogrešivo birao vukojebine da bi Vatreni imali što više mira – od pustinjskog sela u Portugalu 2004. gdje je temperatura u junu tek noću padala ispod 40, do bavarskog gradića Bad Brikenaua, dosadnijeg od bilo kojeg sela u Sloveniji. Vjekovima su tamo živjeli zabačeno i mirno i jedina prilika bila je “beskompromisna Ingrid” iz lokalnih novina, sve dok ih uoči SP-a u Njemačkoj 2006. nije posjetio Srebrić i ubijedio gradske oce da im stižu horde hrvatskih navijača čijoj rastrošnosti nema premca u svijetu.
Šta bi radili kraj kampa u koji i tako ne mogu da uđu!? Gazde lokalnih objekata lakovjerno su naručili divovske ekrane, pokretne toalete, hiljade litara piva i podigli kredite za koncert Severine da bi umjesto navijača dočekali samo nekoliko žicara, tajkuna i – bankrot. Kažu da je, popušivši 600 hiljada eura, glavni organizator, stanoviti Hajdelman, nekoliko puta pokušao da se ubije…
“Gdje će nas Srebrić smjestiti 2010. u Južnoj Africi”, pitali su se hrvatski novinari napuštajući Njemačku. Odgovor se sam nudio: “Vjerojatno tamo gdje ljudska noga još nije kročila…”.
Srećom, nismo se plasirali…
