Ošamućeno stanje crnogorskog fudbala očigledno ima virusno djelovanje.
Tako smo, pored novih spoznaja, odnosno potvrda da igramo najgori fudbal u Evropi, da se niko od odgovornih zapravo i ne osjeća odgovornim te da je na snazi ona izlizana – skolni se nakratko, proći će – došli i do izigravanja druge, medijske vrste.
Desetak dana prošlo je od vijesti da je Miodrag Radulović novi trener Budućnosti umjesto Srđe Radonjića. To se dogodilo u ponoć nakon poraza od Mornara (2:1). Informaciju su sjutradan, bez ikakve dalje provjere, prenijeli i ostali portali, a sve je izgledalo toliko uvjerljivo da su neki prijatelji prihvatili to zdravo za gotovo i stvarno danima poslije mislili da je bivši selektor Crne Gore novi trener plavo-bijelih.
Objavljeno se ni izbliza nije ostvarilo, nakon čega nije bilo nikakvog izvinjenja, ispravljene greške, demantija ili sličnih samosvjesnih poteza. Jednostavno, plasman informacija pretvorio se u nasumični rikošet pa ako prođe – prođe. Ako ne prođe ljudi će već usljed novih talasa možda i zaboraviti, a dio javnost ostati izmanipulisan, zbunjen, nakon čega će, nažalost, po spoznaji stvarnosti dodatno izgubiti povjerenje u medije.
Slična situacija dogodila se danima nakon toga, kada je Fudbalski klub Budućnost bio prinuđen da demantuje navode pojedinih medija da je sjednica Upravnog odbora održana u zgradi Glavnog grada (održana je u prostorijama kluba na drugom kraju grada – Starom aerodromu), kao i da navijači Varvari nisu, kako je objavljeno, nasilno upali na sjednicu…
Istovremeno, drugi su prenosili gradske priče o sukobu podgoričkih navijačkih frakcija, a koje se, bez obzira na dagađaj, svode na rekla-kazala. Nešto na čemu nikako ne bi smjela da se zasniva naša profesija.
Jer sve to nepovratno urušava medijski kredibilitet, koji je jako teško izgraditi i održavati, a veoma lako urušiti i srozati. Takođe, takav odnos prema neprovjerenoj ili netačnoj informaciji otvara široka vrata senzacionalizmu u jurnjavi za klikovima i pregledima, a o čijoj zamci smo itekako učili i na fakultetima, a koji uzimaju sve više maha.
Kao u životu, tako i u novinarstvu greške se, bez izuzetka, događaju. Tako je bilo, tako će i biti. No, dezinformacije upakovane u navodno realnu vijest nešto je što bi moglo da zakuca posljednji čavao u medijski sanduk istine.
Sa tim ne bi smjelo da bude igre.
