Kad su Vatreni u pitanju nebitno je koje je takmičenje i za šta se igra.
U nedjelju uveče stolovi su po kafićima bili unaprijed rezervisani, samo je pravi srećković mogao da ubode praznu stolicu. A igrao se samo revanš četvrtfinala takmičenja koje su mnogi, kad je krenulo, proglasili nebitnim i svrstali u red suludih izmišljotina slovenačkog advokata na čelu Uefe.
Nakon pomalo iznenađujućih 2:0 na Poljudu protiv Francuza i utakmice koju su neki pomalo pretenciozno proglasili najboljom u cijeloj eri Zlatka Dalića (!?), pariški revanš pretvorio se u dva sata gole agonije. Nakon prvih sat vremena igre Francuzima je laknulo jer su shvatili da im od umornog i neambicioznog gosta ne prije nikakva opasnost i da mogu da jurišaju koliko hoće bez straha da će da sijevne neka kontra ili da ih strefi zalutali metak.
Hrvati se nisu ni približili šesnaestercu Trikolora, gledali su ga veći dio utakmice sa sigurne udaljenosti od dobrih sedamdesetak metara. Iako je na momente tako djelovalo, nema dokaza da je Dalić naredio čuvanje rezultata i taktiku “ko prijeđe centar, jadna mu majka”. Opšti je zaključak komentatora da je trofejni selektor jednostavno pogriješio gurnuvši opet od prvog minuta veteran-bojnu koja mu je samo par dana ranije donijela trijumf na Poljudu. U tako kratkom roku, za više od 90 minuta intenzivnog tempa u tim godinama u kojima su Luka Modrić i Ivan Perišić, realno, nema uslova.
Samo, da li je Dalić baš jedini koji ne vidi druga rješenja? Ili i običan navijač manje vjeruje drugim opcijama?
“Kad će neka naša šansa”, pitao je jedan navijač na početku produžetaka, kao da čeka Godoa u Parizu.
“Nikad”, odgovara očajno drugi.
Hrvatska je u Gradu svjetlosti doživjela pomračenje, odigravši jednu od najgorih utakmica u istoriji. I svejedno je i u 120. minutu bila u igri. Odbrambeni bedem pred Livakovićem – Stanišić, Šutalo, Ćaleta-Car, Gvardiol – kao i sam Livaković, veći dio utakmice bio je impresivan. Sve drugo mogla je da odigra ili ne odigra i selekcija novinara-reportera…
Mala digresija: utakmica je starije podsjetila na Hajdukov potop kod Sent Etiena i ispadanje nakon splitske pobjede od 4:1. Dinamovci su se sjetili pakla u Okseru 1994. i ispadanja u “kokošinjcu” legendarnog Gi Rua nakon potpune dominacije u Maksimiru. Plave je zatim sustigla i jednogodišnja suspenzija Uefe zbog divljanja navijača, ali i nepostojećeg Majana Dabića koji je u zapisniku lažno optužen da je davio holandskog delegata. Zapravo ga je samo nazvao banditom i mafijašem. Ostalo je do danas nejasno ko je bio taj čovjek, ako nije te kobne noći prisutni Zdravko Mamić.
Utisak je da Dalić pomalo gubi volju i toleranciju za glupa pitanja, pa je tako u Parizu na upit “gdje je danas Hrvatska”, odgovorio prilično nervozno:
“Pa nemamo šta da se pitamo gdje je – na Gibraltaru!”.
Kao da je znao ko je prvi sljedeći protivnik u junu…
Sve glasnija su šuškanja da najtrofejniji i najdugovječniji hrvatski selektor intenzivno razmišlja o opcijama nakon vatrene klupe. U neke su sportske redakcije već stigle upute da pripreme oproštajne panegirike. Ugovor mu istječe sa Svjetskim prvenstvom u Americi i Kanadi, ali ko zna… Katarskih 12-13 miliona možda i ranije postanu primamljivi, koliko god sada odolijevao.
Rasplet u Parizu odredio je i kvalifikacijsku grupu u koju ulaze Vatreni, a koju su mnogi već ubacili u kategoriju “po mjeri”. Nejasno je zašto jer Hrvatska tradicionalno sa Česima teško izlazi na kraj. Možda Farska ostrva i Gibraltar ne bi trebalo da stvaraju veće probleme, ali zato nas očekuje dugo očekivana poslastica, premijerni komšijski derbi.
Hrvatska je u svojoj fudbalskoj istoriji igrala nekih 17-18 puta sa Slovačkom, 13 puta sa Slovenijom, 10 puta sa Italijom (baš nikad nije izgubila), a pedantni statističari kažu da se 1952. u rana doba Titove Jugoslavije, neka hrvatska selekcija sastala sa Indonezijom! Ali prvi put će u svojoj istoriji da odmjeri snage sa Crnom Gorom.
U povjerenju, Vatrenima ne pašu takvi protivnici, borbene i srčane selekcije koje ih respektuju i mogu da odgovore trkom. Takođe, i sa post-jugoslovenskim selekcijama Hrvati su kroz istoriju prolazili toplo-hladno, a u Maksimiru je u septembru 2017. na pragu senzacije bilo – Kosovo.
“Treba biti oprezan sa njima”, upozorio je na Crnu Goru u svojoj analizi u Sportskim novostima prekaljeni fudbalski hroničar Toni Roić. Usto, Robert Prosinečki imaće i lični motiv više. Žuti baš nikad nije dobio priliku ni u Dinamu, a kamoli na klupi Vatrenih sa koje je i počeo trenerski put kao član čuvenog Bilićevog štaba.
A imali su je i Igor Štimac i Ante Čačić, umalo i “karirani” Robert Jarni.
