Crna Gora ponovo je istinski moćna u ženskom rukometu.
Ono što je do sada selekcija Suzane Lazović pokazala na Evropskom prvenstvu u Debrecinu impresivno je i ostavlja bez daha u brojnim elementima. Naravno, tu su dvije pobjede nad Srbijom (24:18) i Rumunijom (27:25) kao preduslov svih preduslova.
Međutim, kad se pažljivo osmotri imamo praktično reprezentaciju bez mane, kojoj je na putu do slave potrebno samo – zdravlje. Istina, govorimo o sportu i velikom takmičenju, brutalnoj konkurenciji, gdje nerijetko razliku prave najsitniji detalji, centimetri, sudijske odluke…
No, Crna Gora je opet strah i trepet za sve suparnike i to s potpunim pravom.
Počev od selektorke Lazović, kultne Lavice, koja je svojim znanjem, energijom, fokusom i maksimalnom spremnošću praktično igrač-strateg na klupi u svakom smislu te riječi. Onaj trenutak protiv Srbije, pri vođstvu 18:13, uz igrača manje i napad te nakon izgubljene lopte supersonični pritisnuti taster za tajm-aut i sprečavanje kontre suparnika, uz dobijeni novi tajm-aut i novi napad simbolično govori puno toga o tome kakvog komandanta, najbolju učenicu proslavljenog Dragana Adžića, imamo za selektorku.
A, kada tome dodamo i pomoćnika, prekaljenog Igora Markovića, onda je jasno da Crna Gora ništa i nikad ne prepušta slučaju, naprotiv.
Neizostavni šraf je i kondicioni trener Danica Delić, nekadašnji talentovana rukometašica, koja sa Lazović ima višedecenijski telepatski odnos. Delić je enorman kvalitet i znanje dokazala godinama unazad radeći u Budućnosti, reprezentaciji i Rapidu. Njena uloga na turniru, posebno kako on bude odmicao, jednako je presudna kao i svih ostalih u crnogorskoj ekspediciji.
Još jedna senatorka, Milena Raičević, nažalost se povrijedila. Ipak, na parketu ili van njega ona ostaje ogromna snaga reprezentacije kroz bogato iskustvo. Jednostavno, ni taj peh neće ostaviti posljedice jer očigledno u našem taboru vlada nevjerovatna kohezija i iz koje se izvlači maksimum.
Đina Jauković, Tatjana Brnović i Ivana Godeč mogle bi da brane cijelu državu Crnu Goru, a kamoli kad stanu u odbranu na terenu – zastrašujuće. Onda se Jauković i Brnović, koja je među najboljih pivotima na svijetu, presele i u napad, gdje ih je jednostavno nemoguće zaustaviti. Silina i kvalitet kojim odišu stvara sve veću traumu u glavama svih onih selekcija koja su se našle ili će se tek naći na putu Crne Gore. Ne treba zaboraviti ni Andrijanu Tatar, uvijek spremnu da uskoči u vatru za državni grb.
Vidjeti Armeli Atringre koliko energije, emocija i intervencija ulaže u dresu reprezentacije takođe izaziva posebnu vrstu ponosa. Ona čini tek dio od trećine golmanske slagalice, koju je Lazović inteligentno posložila. Jer, Atingre uz još jednu istorijsku Lavicu Marinu Rajčić i Martu Batinović čini zaista čudesni trio među stativama.
Kad tome dodamo da im je trener još jedna nazaboravna Lavica Sonja Barjaktarović – utisak je kompletan.
Jer, ako jedna nije raspoložena u trenutku, tu je druga, pa treća, pa opet prva i tako u nedogled. Sve s ciljem da naša posada uvijek pred sopstvenim golom ima hobotnicu koja će raširiti pipke u momentu i doprinijeti ključnim odbranama.
Što reći za virtuoznu Itanu Grbić? Godinama unazad Balićevskim marifetlucima i majstorijama oplemenjuje ne samo Crnu Goru, već i cijeli kontinentalni i planetarni rukomet. Čarobnjak, koji u svakom sekundu, ni ne gledajući, ima makar dva džokera u rukavu. Posebno je ta nevidljiva povezanost osjetljiva sa Brnović, s kojom dijeli svlačionicu i u Krimu.
Istovremeno, s Grbić mintuažu dijeli i Matea Pletikosić, uvijek spremna i orna da hitrinom i blickrigom razoruža protivnike.
O uigranosti i poznavanju igračica međusobno ne treba ni trošiti riječi. Iz utakmice u utakmicu to postaje sve veće oružje ove reprezentacije, koja objektivno u sebi nosi tekovine one čuvene generacije koja je proslavila crnogorski rukomet.
Dalje, u lijevom uglu je nepogrešiva, vihorna Dijana Mugoša, koja je svojom elegantnošću i preciznošću istinska garancija, a uz nju je tu i iskusna Ivona Pavićević, višegodišnja reprezentativka i jednaka opasnost po protivničke golmanke.
S druge strane, desno krilo sama iznosi Nina Bulatović, koja nema zamjenu nauštrb tri golmanke, što se do sada pokazalo kao pun pogodak. Bulatović nosi veliki teret na leđima, ali je uvijek i spremna da zabljesne iz ugla.
A tu je i poletna mladost kroz nepogrešivu izvođačicu sedmeraca Jelenu Vukčević, uz Katarinu Džaferović, dok Tanja Ivanović do tančina koristi svaku priliku i zadaje dodatne glavobolje ekipama s druge strane terena…
Već sjutra Crnu Goru od 20:30 protiv Češke čeka treća utakmica grupe B. Pobjedom treba zaokružiti maestralnu prvu fazu i kao probuđeni div otići u narednu, gdje Lavice, ako sve bude odrađeno po planu, u četvrtak čeka domaćin Mađarska, što će biti ključna utakmica.
Dan kasnije, u petak, slijedi doslovno okršaj sa svjetskim šampionkama Francuskinjama, nad kojim pamtimo epske pobjede iz Londona 2012. u četvrtfinalu te za bronzu na Evropskom prvenstvu u Ljubljani 2022. godine.
U nedjelju će naše đevojke odigrati protiv Španije ili Poljske četvrtu utakmicu u šest dana, pa u sljedeći utorak i možebitni sastanak sa Švedskom, što je samo po sebi ogroman izazov i biće potrebna što brža i moguća psiho-fizička regeneracija kako bi svi pomenuti gladijatorski izazovi mogli da se prebrode u pravcu zajedničkog sna – evropskog polufinala.
Jednostavno, svjedočimo Lavicama 2.0. Generaciji koja je ponovo kadra da vine Crnu Goru u najveće visine. Pritisak je bespotreban, mada se s njim znalački nosi cijeli kolektiv, ali se u vazduhu osjeća da ponos nacije ponovo posjeduje sve elemente za velike stvari.
I bez obzira na krajnji rezultat, jedno je sigurno – mala, uvijek ponosna Crna Gora ponovo je velika.
