Stvarno, zašto Hrvati stalno gube finala?
Zavuče se tek poneko zlato, vaterpolisti su lane u Kataru osvojili, ali uz dva finalna poraza u istoj godini. Evo sad rukometaši, koji je to već izgubljeni finale? Šesti put, provjereno. E sad, je li čaša napola puna ili prazna?
I veće bi se zemlje mijenjale za sva ta finala. Za male nacije, budimo realno, svaka medalja je uspjeh, nije to fraza. Pa onda, jasno, ide i doček, šta drugo. Imali su ga svi, čak i košarkaši Cibone kad su 2014. osvojili ABA ligu u Beogradu, mada je te večeri na Trgu bana Jelačića više ljudi čekalo tramvaj nego pjevalo ispred bine “Za dobra stara vremena”.
Tu se nekako shvatilo da Hrvate košarka jednostavno ne interesuje, čak i kad je uspjeh. I diglo se ruke.
Možda je za tu naciju finale ipak – limit. Vječiti drugi, ima i to svoju draž. Stariji treneri kažu da njihovi nasljednici nisu u stanju da obuzdaju emocije kad dođu do uspjeha. Dežurni društveni hroničari, kojima se gadi nacional-floklor oko dočeka sportaša, kažu da su Hrvati narod koji posao ostavlja nedovršen. Šta god bilo, fenomen je zanimljiv…
Pa evo kraćeg pregleda po godinama i mjestima nesreće, možda se i nađe neka nit.
Rejkjavik 1995. Hrvatska je prvi put igrala finale velikog rukometnog takmičenja nakon što je na egzotičnom Islandu čudom preživjela triler sa Tunisom u osmini finala, da bi preko Egipta i Švedske stigla do Francuza, nacije koja je u rukometu do tada imala samo jednu bronzu. Trikolori su za tu priliku izbrijali glave, legendarni Steklan ostavio je znak Adidasa na tjemenu!
Umjesto prvog hrvatskog, rukomet je dočekao prvo zlato Pijetlova, a na dočeku i upoznavanju u Parizu francuski predsjednik Žak Širak obratio se Džeksonu Ričardsonu – “Parle vu franse? Mon dieu, pa vi ste Francuz!?”.
Kranj 2003. Hrvatska se tih godina, mada je imala solidnu momčad, dugo mučila u vaterpolu i bilo je pomalo iznenađenje kad ju je novi selektor Zoran Roje uveo u finale EP-a koji se iz nekog razloga igrao u Kranju. Organizatorima ni na kraj pameti nije bilo da bi se vaterpolski finale, što je inače obična bazenska priredba, može pretvoriti u haos sa teškim posljedicama.
Vojska agresivnih hrvatskih navijača napunila je improvizovani stadion u alpskom gradiću, na kraju više odmogla nego pomogla, a batine je na licu mjesta pobrao i komentator HRT-a zbog nedovoljnog solidarisanja sa tim ludilom. Igrači SiCG sa selektorom Nenadom Manojlovićem bili su pribraniji i jednostavno bolji.
Rades 2005. Hala 7. novembra u lučkom tunižanskom gradu ugostila je finale rukometnog SP-a u kojem su Hrvati branili zlato iz Portugala. Slatka euforija u iščekivanju i trećeg zlata tekla je domovinom, ali nakon teških bitaka sa Srbijom i Crnom Gorom te Francuskom u polufinalu, Ivano Balić i društvo nisu imali snage da se suprotstave još i Špancima koji su ih bukvalno razmontirali utrpavši Vladi Šoli i Veniju Losertu 40 golova!
Za ono vrijeme to je bila kanonada. I to nakon nekih 7-8 uzastopnih pobjeda nad Špancima.
Zagreb 2009. I danas najteži poraz u finalima. Klod Onesta proveo je francuski brod kroz pakao Arene Zagreb, “toplog zeca” kojeg je mogla da preživi samo momčad izuzetnog pobjedničkog duha i sportskog karaktera.
Omejer, Karabatić, Abalo, Narsis, Fernandez, Dinar… te su večeri pobjedom 24:19 ušli među besmrtne, postali svjetski prvaci, a Hrvatima ostavili trajne traume.
Beč 2010. Samo godinu dana nakon mitskog finala u Areni Zagreb, novi finale sa Francuzima u rukometnom Klasiku. Gori Beč, gori Štathale u euforiji i niko ne vjeruje da je to oproštajni nastup Line Červara u ulozi trofejnog selektora.
Najavom da se povlači i odlazi da radi u Makedoniju izazvao je takav šok da su se paralele nametale same: Bježi kao Ivo Sanader! Hrvatska je furiozno krenula, ali Eksperti predvođeni Nikolom Karabatićem još jednom pronalaze put i nanose joj nove ljute rane. Ni Jadranka Kosor nije donijela sreću, da budemo pošteni.
Moskva 2018. “Last dance” jedne velike generacije u kojoj su se spojili monumentalni fudbal Luke Modrića, magija Ivana Rakitića i ludilo Marija Mandžukića dobila je zasluženi finale, istorijsko za hrvatski, ali i svjetski fudbal.
Još od Urugvaja tako malo nacija nije došla tako blizu Boginji. Ali umjesto sudbine Napoleona u spaljenoj Moskvi, uloga Kutuzova taj put je pripala – Francuzima. Didije Dešam namjestio je mišolovku Zlatku Daliću, prepustivši Hrvatima lažnu inicijativu. Uz asistenciju nedoraslog argentinskog sudije Nestora Pitane Francuzi su nemilosrdno kontrama u drugom poluvremenu razbili vatreni san.
I nebo je plakalo nad sudbinom Hrvatske i njene predsjednice koju je pokislu do gole kože ruski vladar promatrao ispod kišobrana. Suv ko barut, naravno.
Štokholm 2020. Osamdesetih se u Zagrebu u čast Ćire Blaževića pjevalo “nema bala bez bijeloga šala”, a da jednako znači hrvatskom rukometu pokazao je Červar kad se nakon osam godina Makedonije vratio kući i donio Hrvatskoj još jedno finale. Od Portugala 2003. do EP-a 2020., Červar je vodio finala u razmaku od 17 godina, što je jedinstven doseg u svijetu rukometa.
I opet se u finalu našla Španija sa Đordijem Riberom. Iako je Hrvatska cijelo vrijeme bila u igri, zapravo su Španci stalno bili korak ispred. Červar je poslije svega sasuo drvlje i kamenje na makedonske sudije Načevskog i Nikolova jer su u finišu sudili korake Igoru Karačiću. Toliko se zaboravio sa loptom u rukama da ih je napravio samo – sedam.
Pričalo se da je od umora čak možda i mjesečario…
Roterdam 2023. Nacija je živjela u ubijeđenju – to je taj momenat! Dovoljno smo čekali, nakon srebra i dvije svjetske fudbalske bronze vrijeme je i za zlato. Još samo da padne podmlađena, neubjedljiva furija koja se jedva provukla protiv Italijana. Mora da padne ako Hrvatsku vodi Modrić koji se upravo domogao i pete evropske titule sa Realom.
Te večeri u Roterdamu i džukele su lajale na hrvatskom, više od 30 hiljada navijača na De Kujpu guralo je vatrene u pokušajima da slome otpor mladih Španaca. Čak ni kad je priča otišla u dramu jedanaesteraca nije se sumnjalo, pa Hrvati su stare penaldžije. Ali čudesni Unai Simon ubio je svaku nadu, a nonšalantnom Bruni Petkoviću ulovio je gotovo živu loptu. I ode šansa…
Zagreb 2024. Sve je teklo savršeno po Ivicu Tucka i njegove vaterpoliste do negdje pred kraj treće četvrtine finala EP-a sa Špancima. Ubjedljiva prednost počela je da se topi da bi na kraju uporni gosti čudesnom šraubom Granadosa pokvarili unaprijed pripremljenu hrvatsku feštu.
Nakon svega hrvatski selektor Tucak pričao je kao lik iz nekog skeča Top liste nadrealista: “Pakao! Onakav gol zabio je Milivoj Bebić u Los Angelesu 1984. Znam ja razloge poraza, ali neću, ne smijem…”.
I nemoj, brate, bolje…
Pariz 2024. Hrvatski vaterpolisti su na Olimpijske igre došli kao europski vicešampioni i svjetski šampioni. Do trećeg finala u godini probili su tako što su u četvrtfinalu i polufinalu pobijedili Špance i Mađare, realno obje selekcije bolje od Hrvatske. Onda su finale izgubili od Srbije koja od Igara do Igara nije osvojila ništa.
Loša sreća ili pad snage nakon dvije teške utakmice, ali o tom beskrvnom nastupu, odigranom kao da je u pitanju neki pripremni turnir u Sekešfehervaru, sve je rekao Ratko Rudić – “Tako se finala ne igraju”.
Oslo 2025. Realno su Danci bili izraziti favoriti, ali utisak je i da je Hrvatska u finalu ostala daleko od svojih najboljih nastupa na zadnjem Svjetskom rukometnom prvenstvu. Zašto je to tako, ostaje za analizu selektoru Daguru Sigurdsonu koji je na dočeku u Zagrebu imao lice čovjeka ubijeđenog da ga neko zajebava.
Tolika masa za drugo mjesto u rukometu!? Ali to je Balkan…
