Vlažni san generacija ostvaren je u gradu Ivana Crnojevića za sva vremena.
Rukometni klub Lovćen osvojio je duplu krunu – državno prvenstvo i Kup – uz četvrtu vezanu titulu, 13. ukupno te 14. trofeja Kupa. Dakle, kombinovano 27 vijenaca, uz dvostruko slavlje baš na 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore.
Prijestonica, patriotskog pedigrea i nacionalne duše, željela je više od svega da dvije pomenute decenije začini s dva domaća uspjeha, što je posadi Filipa Popovića pošlo za rukom na krilima Bogdana Petričevića, Mirka Radovića, Đorđa Peruničića, Milana Popovića, Vladimira Stankovića, Vuka Mrvaljevića, Nikole Andrića, Alekse Miloševića, Alekse Perišića, Danila Pajovića, Vasilija Vujovića, Filipa Borozana…
Istina, u nikad neizvjesnijem šampionatu Lovćen je do posljednje sekunde za vratom osjećao takođe sjajnu Budvansku rivijeru, protiv koje su ovosezonski dueli doslovno bili na nivou najmodernijih evropskih rukometnih predstava, sa sve sportskim manirom, fer-plej pristupom i dupke krcatim tribinama. Takođe, svi ostali klubovi u ligi pokazali su da je jaz među njima sve manji i manji te da će primat u budućnosti biti rezervisan za one koji budu imao pobjedničku viziju i znanje da je do tančina sprovedu u djelo.
U konačnici je Lovćen čeličnom voljom i karakterom ostvario zacrtano, ali izazovi za velikana crnogorskog sporta tu se ne završavaju, već tek, zapravo, počinju.
Najprije, pred vratima je cijelu vječnost čekana regionalna liga, koja ima status spasioca ne samo za crnogorski, već i cjelokupni ex jugoslovenski klupski rukomet. Tačnije, pomenuto takmičenje treba, više od ičega, da predstavlja savršeni međustepenik između domaćih okvira i evropskih zagonetki, smanjujući jaz između dva fronta, navikavajući ponovo ekipe na više utakmica visokog inteziteta, češća putovanja, bolja planiranja, jaču organizaciju klubova, a time i konkurentnost na međunarodnoj sceni.
Zato je nedavna vijest od formiranju Regionalne lige jedna od najljepših stvari koje je rukomet dobio posljednjih godina, u prvom redu Crna Gora, koja bi trebala da ima dva predstavnika. Dakle, jedan od njih je sigurno Lovćen, koji ima i dodatnu obavezu kao šampion države da predstavlja naš rukomet onako kako dolikuje među regionalnim suparnicima.
Istovremeno, nakon slavlja i rješavanja logistike za Regionalnu ligu, ubrzo na red dolazi i EHF Evropska liga, u čijoj grupnoj fazi će na jesen sljedeće sezona Crna Gora imati svog sigurnog predstavnika zahvaljujući proširenju takmičenja. Prilika kakva se, koliko god izazovi na svim stranama bili od enormnog značaja, ne smije propustiti.
Lovćen je 2023. imao priliku da osjeti o kakvom se vrhunskom takmičenju radi, a koje je baš juče sa Melsungenom osvojio maestralni crnogorski golman Nebojša Simić i ispisao istoriju.
Jednostavno, ukoliko klub teži napretku u svim segmentima, a što ne bi trebalo da dođe u pitanje, pred predsjednikom Vidom Đakonovićem, sportskim direktorom Blažom Popovićem i svim zaposlenima u cetinjskom kolektivu je zaista kapitalno važno ljeto tokom kojeg se treba dobrano spremiti za prvu kompletnu sezonu nakon gotovo 20 godina, a tokom koje bi Lovćen trebao da igra domaću, regionalnu i evropsku ulogu. Naravno, pod uslovom da se planirana takmičenja i učešće u njima realizuju.
U tom slučaju valja imati širok roster kvalitetnih i talentovanih igrača koji će trener Filip Popović moći da koristi kroz tri takmičenja, a da tim ne izgubi na svježini, naročito u periodu do kraja tekuće godine kada se može očekivati najveći broj utakmica.
Usput, Popović nosi iskustvo iz Evropske lige prije par sezona jer je tada bio desna ruka kultnom treneru i prvom selektoru Crne Gore, Peru Miloševiću, što je za njega kao mladog stručnjaka predstavljalo ogromno iskustvo, naročito tokom gostovanja u Norveškoj, Švajcarskoj i Njemačkoj.
Takođe, pitanje dvorane u perspektivi ne bi trebalo da zadaje glavobolje. Domaće i regionalne izazove Lovćen bio mogao da igra na Cetinju pred svojim navijačima, dok bi evropske noći mogao, kao i prije dvije i po godine, da režira u Podgorici. Tada su utakmice protiv Flensburga, Šafhauzena i Elveruma bile itekako posjećene u Bemax areni na pogon cetinjske publike svih uzrasta, a ovog puta u opticaju dolazi i dvorana Verde u hotelu Voco, a koja je na 20-ak minuta udaljena od crnogorske Prijestonice.
Naravno, sve to bilo bi međurješenje dok ponovo ne bude aktiviran plan oko izgradnje nove sportske dvorane na Cetinju, čiji plan već postoji, na mjestu nekadašnjeg legendarnog betonskog poligona đe su stasale brojne generacije pod Miodragom Miškom Popovićem i Vaskom Valom Ćeranićem, a među kojima je i svojevremeno najboljih rukometaš na svijetu Veselin Vuja Vujović.
Sve u svemu, trijumfalni maj za Rukometni klub Lovćen istovremeno otvara nove-stare kapije razvoja i poboljšanja. Na tom putu biće mu potrebna i nedvosmislena podrška kako od gradske uprave, države, tako i sponzora koji će imati jedinstvenu priliku da se oglašavaju izvan crnogorskih granica, što sa sobom nosi i širenje tržišta, a što postaje sve veća realnost ususret učlanjenju države u Uniju evropskih naroda.
S jedne strane Crna Gora ima slavnu Budućnost, a s druge strane mogla bi biti opet jača za gorostasni Lovćen. U tom slučaju bi naš rukomet mogao ponovo da uzleti i, kao nekada, zasija preko regionalnih pa sve do evropskih reflektora.
