Bilo je to, kao u nekom filmu, početkom ovog vijeka i milenijuma. Cetinje, bulevar Crnogorskih junaka, atelje slikarke Ljiljane Jabučanin…
Roditelji su dovodili đecu da uče umjetnost od umjetnice iz Prijestonice. Četkice, boje, crtanje mrtve prirode, tempere, tuš, mačke… Druženje i učenje u jednom, savršeni spoj. Među đecom koja su bila tu bio je potpisnik ovih redova zajedno sa starijom sestrom, a bile su i dvije gotovo pa bliznakinje – Marija i Jovana. Već tada vitke, već tada nasmijane, već tada vedre, vaspitane, talentovane, ali prije svega, po sjećanju, uporne.
Od tada datira poznanstvo koje, interesantno, nije izblijedilo ni tokom decenija i odrastanja. Uprkos predivnom periodu niko nije završio u slikarstvu. Jovana je igrala košarku u Americi, moja malenkost je završila u novinarstvu, a Marija – ona je prije tri života odabrala atletiku i skok u vis. Disciplina u kojoj sam sa sobom uvijek moraš da si na distanci. I na visini zadatka. I u kojoj nema alibija već konstantni valcer sa sopstvenom odgovornošću.
Godine su prolazile i prolaze, a ona, takva kakva jeste, na najvećoj sceni o(p)staje.
Evropsko juniorsko srebro u Novom Sadu 2009. Svjetsko juniorsko zlato u kanadskom Monktonu 2010. Šest najsjajnijih odličja na Igrama malih zemalja. Osam srebra i četiri bronze na prvenstvima Balkana. Evropsko srebro u Minhenu 2022. Dva puta najbolja sportistkinja Crne Gore. I sada evropska bronza u Birmingemu 2026.
A na tom putu brojne emotivne borbe, usponi, padovi, vječno nadmetanja sa samom sobom, centimetrima, pa tek onda svim ostalim suparnicama duž cijelog svijeta. To je Marija Vuković, najbolja atletičarka u istoriji Crne Gore, čiji podvig sa 34 godine usred Engleske budi najčistiju inspiraciju u očima crnogorske đece koja sanjaju najveće visine i ponos države koju je cijeloj svog života, najbolje što zna, promovisala đe se god pojavila.
Uvijek s osmjehom i vedrinom na licu. Uvijek spremna da vjeruje u bolje i više. Uvijek odvažna da uvidi sopstveni propust i ispravi ga ljudski kako samo rijetki mogu i znaju. Da vaskrsne nakon teške povrede, iznova nauči da hoda i skače, a onda dođe u taj Birmingem, preskoči 195 centimetara i dohvati bronzu zlatnog sjaja sa sve crnogorskom zastavom u rukama.
Tetka, kako sebe voli od nedavno da doživljava, ponovo je obrnula igricu kao nikad prije. I nije kraj, naprotiv.
U Birmingem je stigla sa preskočenih 198 centimetara, ličnim rekordom i rezultatom koji bi za jedan centimentar donio evropsko zlato, ali očigledno sudbina čuva taj nebeski skok za još veću pozornicu jednog dana, možda na tlu Los Anđelesa…
Sve u svemu, od tog ateljea onda do danas putevi su nam se ukrstili do ove kolumne tri decenije kasnije. Ista ona Marija, pod lipama cetinjskog bulevara, preko sedam brda i sedam gora, heroina ignoriše sportske bore i svojim viteškim letovima pronosi slavu svoje Crne Gore
Hvala na tom najljepšem umjetničkom djelu.
