Spisak igrača ili igračica odabranih da nas kao naciju predstavljaju negdje, na nekom takmičenju, ili da brane boje nekog kluba, još je iz vremena Jugoslavije bojno polje na kojem se naši interesi i taštine biju do zadnje kape krvi.
Moralnim principima ne pripada pritom više od uloge kolateralne žrtve. Ponos i očaj jednog oca koji se pita “zar je selektor slep” opjevao je još pokojni Đole Balašević u “Drago mi je zbog mog starog”, pa će slučaj jednog oca koji je doveo sina da ga uzmu u tim, mada mali baš i nije imao neke preporuke za taj nivo, pomoći i u uvodu u ovu priču.
Slučaj je potresao hrvatsku javnost, ali ne prošle zime kad se sve dešavalo, nego tek ljetos kad je bivšem treneru Rijeke Željku Sopiću uručen otkaz u klubu u kojem ga je na klupi naslijedio prvi pomoćnik Radomir Đalović. Pa je ogorčeni Sopić sve istresao novinarima. Do tada javnost nije ni znala za šest mjeseci staru priču o fudbaleru Stivenu Juncaju, Amerikancu navodno crnogorskih korijena, čiji se otac, biznismen i vlasnik Mičigen Starsa, pominjao kao potencijalni partner predsjednika Damira Miškovića.
Sopić bi se tako novinarima koji bi ga nazvali da pitaju ono standardno “pa šta bi”, hvalio kako nije dozvoljavao Rijekinom predsjedniku da mu se miješa u posao i da je Mišković zapravo prekinuo s njim odnos nakon što malom Juncaju ni na treningu nije dao da se ubaci u jednu od ekipa.
Više je raznih izvora kasnije potvrdilo – od Sopića nije ni traženo da Juncaj igra. Nije traženo čak ni da mu sjedi na klupi za rezerve. Traženo je samo da bude u kadru, da trenira. I ako je već htio da se riješi igrača čije mu samo prisustvo navodno narušava renome u svlačionici, mogao je da ga gurne jednom, dvaput, ode Miškoviću i lijepo mu kaže – “Šefe, vidite da ne ide, gubimo, nema smisla…”.
Ali Sopić, po prirodi naprasit baš kakav je bio i uručeni mu otkaz, izabrao je ipak da momka posrami pred cijelim timom. I ovaj se pokupio nazad u Ameriku. Sa njim i otac, a sa ocem i potencijalno unosno finansijsko partnerstvo sa američkim klubom, što bi olakšalo život Miškoviću koji je 2012. zatekao Rijeku na vratima bankrota, da bi je sa bivšim partnerom iz Italije uzdigao do istorijske duple krune i postao najtrofejniji predsjednik od osnutka kluba.
Dvanaest godina borbe ostavilo je traga i Miškoviću sada svaki dolar dobro dođe.
I je li sada Sopić heroj, žrtva, moralni pobjednik u cijeloj priči ili jednostavno – budala? Svoj sud dao je i istaknuti književnik Miljenko Jergović pohvalivši u svojoj redovnoj kolumni nepokolebljivog Sopića, čovjeka sa čvrstim “ja”.
Sopić bi i bio u cijelom slučaju u pravu, ali – u Jugoslaviji. Preciznije, socijalizmu, gdje je obaveza lokalne zajednice bila da brine o sportu i omladini, a stvar prestiža je bila čak i za obične varoši da imaju jaki sportski kolektiv. U sistemu u kojem se hrvatski sport nakon ulaska u EU našao, preživljavanje klubova ovisi često o dobroj volji pojedinca da daju svoje pare, a da se odmah u startu pomire da im se uloženo vjerovatno nikad neće vratiti.
Tako da i u ovom, kao i mnogim drugim sličnim slučajevima, narodski rečeno – ko pare daje, njega se i pita.
Zoran Gobac, moćni gazda hrvatskog rukometa, koji lično nikad ništa nije sponzorisao, ali se već tri i po decenije na razne načine dobija kako da izvuče lovu od sponzora, u nevezanim je razgovorima znao da kaže:
“Slušaj, na spisku od njih dvadeset, dvojica su moji. Šta ćeš ti sa njima, hoćeš li ih u prvu postavu, na kraj klupe ili na tribinu, to je tvoja stvar. Ali oni su tu”.
Sjetili smo ga se komentarišući Sopićeve besjede, ali i prateći ovih dana sve što se izdešavalo oko spiska koji je selektor rukometašica Ivica Obrvan objavio pred put na Evropsko prvenstvo, a na kojem se bez jasnog razloga nisu našla imena čak tri junakinje europske bronze, senzacionalno osvojene 2020. u Danskoj.
I na stranu sad što sve tri – Tea Pijević, Valentina Blažević i čuvena Ćamila Mičijević – nisu na razini forme koja ih je nekad krasila, što su bile “država u državi”. Na stranu i priče da se pilo, i to ozbiljno, po sobama…
U podlozi svega je, kao i toliko puta do sada kad je hrvatski rukomet u pitanju, da nijedna od njih tri ne dolazi iz sistema Podravke, najtrofejnijeg hrvatskog ženskog kluba koji nakon dugo vremena igra zapaženu ulogu u Ligi prvakinja.
I da su bar jednom u karijeri na ponudu iz Koprivnice – rekle ne. Je li pošteno da ih se zbog toga otpisuje i da to sve potpisuje selektor-trener Podravke? Ako bi to bio jedini razlog, onda ne. Ali kada se sve sabere, vraćamo se odakle smo i krenuli. Podravka sve to plaća. Bez tih para, vjerovatno bi se sakupljalo za put. I ako je ili-ili… Realnost je takva.
Jeste, slažem se, nije neka sreća. Ali da se ne lažemo… Ni Alisa ne živi u Zemlji čudesa. Pa svijet ide dalje…
