Tri kola odigrana su u proljećenjem dijelu CFL-a.
A pogled na listu strijelaca izaziva depresiju. Tamo je još prvi strijelac s devet golova bivši vezista Budućnosti Milan Vukotić, koji je još od 8. januara igrač Partizana.
Slijede Abdulsamed Abdulahi (Arsenal) i 37-godišnji Žarko Korać (Jedinstvo) sa po osam pogodaka, dok su po sedam puta pogađali Ivan Bojović (Budućnost), Nikola Janjić i Vasko Kalezić (Sutjeska)…
Osim prekaljenog Koraća, na mapi crnogorskog loptanja nema istinskog domaćeg napadača, strijelca, egzekutora… Niti se može u ekipama uočiti volja za centarforima koji su obilježavali i pišu istoriju fudbala, a itekako i storiju našeg igre na travnjacima.
Devetke nema na vidiku u najvišem razredu CFL-a, što je samo po sebi alarmantno, posebno kad ljestvica strijelaca zapljusne svojom realnošću. Do sada je većina timova odigrala po 22 utakmice, a gore navedene brojke time su još poražavajuće i djeluju deprimirajuće.
Jer, mart je mjesec a nijedan igrač nije uspio još da se domogne dvocifrene brojke…
Treba li podsjetiti ljude koji rade u crnogorskom fudbalu na to koliko su napadači važni? Gospodo, ako njegujete, stvarate i lansirate napadače, kojima je zadatak da što više puta zatresu mrežu protivnika, onda je prirodno da seniorski sastavi imaju veće šanse za bolje rezultate, kako na domaćoj, posebno i na evropskoj sceni. Istovremeno, ako gurate napadače, zamislite još potentne i mlade, a time i bildujete njihovo samopouzdanje i brojke, cijena raste na tržištu što je uvod u transfer i vrhunsku zaradu kluba. To bi trebao da bude kapitalni projekat svakog učesnika Prve lige.
Od toga se u fudbalskom svijetu prioritetno živi, a ne od lokalnih samouprava i životarenja od izbora do izbora.
Jer, uzalud je sve kad na kraju nema ko da realizuje stvorene šanse, donese kvalitet više, nosi na svojim leđima tim u Evropi i na koncu napuni klupsku kasu.
U redu. Taj posao privremeno za domaće prilike korektno rade štoperi, vezisti, krila i golgeteri na zalasku. No, đe su nam napadači u povoju? Đe je pogled u budućnost? Đe se izgubila osnovna ideja o golovima, a koje, od kad je svijeta i vijeka, donose baš oni – napadači?
Koliko je u prošlosti fudbala Crna Gora samo iznjedrila takvih profila, od Mojaša Radonjića pa sve do Nikole Krstovića i Milutina Osmajića, toliko je danas zapustila pomenutu kategoriju, pucajući sama sebi u noge u svakom mogućem, piramidalnom smislu.
Jednostavno, nema lige na svijetu koja iznova i iznova ne forsira napadače i bezgranično im vjeruje, a koji donose posebnu energiju i očekivanja. Osim CFL-a.
A onda, kad dođu ljeto i Evropa, tražiće se preko noći iznuđena, kratkoročna rješenja i izvoditi improvizacije, što je već duže vrijeme drugo ime crnogorskog fudbala, a čija je refleksija averzija prema onima koji u pravilu doručkuju, ručaju i večeraju – gol.
Takvih sigurno imamo, ali iza zavjese.
