Teško je više naći riječi za to što Hajduk svakog proljeća priušti svojim navijačima koji bi svakako imali pravo na beneficirani radni staž kad bi tako nešto moglo zakonski da se uvede.
Nakon derbija u kojem je Dinamo bukvalno promaršio Poljudom (3:1), nametnuvši se od prvoga minuta kao rival jednostavno spremniji za veliki dvoboj, posve je jasno da je još jedna sezona Bijelih otišla u vjetar i da je prva marčana bura obično ta koja simbolički oduva i zadnju nadu. Jedino je prošla sezona bila iznimka, ali takva kakva je bila dešava se jednom u trideset godina.
I scenarij se već toliko puta ponovio da se nekad pitamo gledamo li mi isti nastavak istoga serijala ili Vrisak 7 koji upravo igra u bioskopima. Jesen još nekako, tu obično Hajduk dođe i do neke prednosti. Onda krene jedan, pa drugi neočekivani kiks, neki Varaždin, Gorica i kao po pravilu Istra na Poljudu. E tu negdje krene da se drma stolica ili treneru ili sportskom direktoru. Ovoga puta Goran Vučević nije izdržao. Predsjednik je i tako figura, a nerijetko i ridikul kojeg Naš Hajduk samo što ne pojede za doručak.
Na sve to onda se još nadovežu trenerske brljotine. Kad je Urugvajac Gonzalo Garsija klupu Istre, s kojom je prošle sezone pregazio Dinamo kao niko nikad u istoriji toga kluba, zamijenio vrućom poljudskom, računali smo da će to da bude veliki plus za Hajduk i da bi konačno i u Splitu moglo zasjati sunce modernog fudbala. Pa bilo je i toga, ali kardinalne greške u postavi igre za derbi govore da Garsija nema širinu, već kao većina latino ili španskih stručnjaka tvrdoglavo gura svoje, pa dokud ide.
Trenerska je abeceda da derbi, naročito takav koji lomi prvenstvo, ne igraš sa najmanje iskusnim sastavom i da u rat ne ideš sa pijetlićima već sa prekaljenim lavovima. Na klupi su tako ostali Entoni Kalik, Filip Krovinović, Dario Melnjak i Marko Livaja koji je došao na svoje – sezona u kojoj se konačno pojavio trener koji je odbio da se pokloni njegovom statusu apsolutnog božanstva pokazala je samo da nikako problem nije bio u Livaji.
Sa njim ili bez njega – rezultat je isti.
Brajković, Hrgović, Hodak i Noa Skoko premalo toga imaju iza sebe da bi mogli izaći na kraj sa iskusnima Mišićem i Zajcom ili goropadnim Bakrarom, Vidovićem i posebno Lukom Stojkovićem, koji je odigrao možda i najbolju utakmicu u dresu Dinama. A na početku zimskih priprema htjeli su da ga pošalju za Emirate, gdje bi ga sada dograbile iranske rakete. Srećom, odbio je taj transfer snova, a pomalo je upitno i zašto se hrvatski klubovi uopšte upuštaju u takve poslove kad su u pitanju igrači koji potencijalno mogu da uđu u krug Vatrenih.
Povezavši nekoliko dobrih igara Stojković se već našao na pretpozivu Zlatka Dalića, što samo potvrđuju da selektor nema ništa protiv Dinamovaca, samo mu treba dati povoda da ih pozove. Monsefa Bakrara ili Skota Mekenu ipak ne može da ugura na spisak.
Najveća kolateralna žrtva Hajdukovih dugogodišnjih lutanja, koja sad već liče na kružni tok bez izlaza, zapravo je vižljasti Amerikanac Rokas Pukštas, jedini koji se i u ovom derbiju ravnopravno nosio sa plavim zvijezdama, očito novim šampionima. Tek mu je 21, ranije je čak i rješavao derbije u korist Hajduka, ali sada se čini da na Poljudu samo gubi vrijeme i da su neka druga vremena Dinamo bi ovoga ljeta bio u prvom redu kupaca.
Jedanaest kola prije kraja Dinamo je od Hajduka na mirnih deset bodova prednosti, dok Hajduk bježi Rijeci velikih devet bodova prednosti i moralo bi se čudo desiti da tu dođe do bilo kakvog preokreta. U Maksimiru već mogu da spremaju scenarij proslave, sve sa onom pola vijeka starom himnom – “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad”…
Koliko je Hajduk nesređen pokazao je već u uvertiri derbija četvrtfinalni dvoboj Kupa na Rujevici, koji su Bijeli izgubili u bukvalno dvadesetom minutu nadoknade, odnosno 110. minutu utakmice. Ali manje je važan poraz nego što bi to bila najuzaludnija utakmica u istoriji Kupa Hrvatske da povjerenik za takmičenje, Josip Brezni, pola sata prije početka, vidjevši koji je sastav najavio Garsija, hitno nazvao da ne započnu utakmicu sa Marušićem koji zbog nastupa za Istru u istom takmičenju nije imao pravo nastupa.
Sva taktika koju je pripremao Garsija pala je tako u vodu odmah na početku.
Dinamo već polako može da se sprema za napad na Ligu šampiona, ali za to će biti potrebno puno više, mada je ovaj derbi odigrao vrhunski i pokazalo se punim pogotkom što se Zvonimir Boban držao riječi da će prije da potjera sebe i sva pojačanja koja je doveo nego trenera Marija Kovačevića.
I ne samo to, u pripremi za derbi čak se spustio na teren i trenirao sa prvotimcima. Tako daleko ni Zdravko Mamić nije mogao da ode. On je samo upadao u svlačionicu ili lupao po vratima jedinom treneru koji nije htio da ga U nju pusti.
Kovačević je pronašao dobitnički Dinamo, ali golim okom je vidljivo da ovaj Dinamo ne bi prošao Pafosa recimo, kamoli Bode, i da su za puno veće stvari u Europi potrebna dva prekaljena internacionalca. Ili riječima pokojnog Ote Barića koje bi ponavljao uoči svakog prijelaznog roka…
“Dva igrača, dečki. Dovedite mi bar još dva igrača…”.
