Biti šampion države uvijek je posebna privilegija za one koji to uspiju.
Crna Gora je prethodnih dana dobila prvake u fudbalu (Budućnost), rukometu (Lovćen), odbojci (Budva). Svaka od titula ima svoju draž. Podgorički klub je na 100-godišnjicu, dominantno, rekordni sedmi put osvojio vijence. Cetinjska posada je takođe rekordni 12. put potvrdila primat u domaćim okvirima, uz mogućnost da svemu tome doda i trofej Kupa, dok su Budvani produžili monolog sedmu sezonu zaredom, ukrašenu još jednom duplom krunom.
Međutim, bez obzira na uspjehe i jubileje vremena za slavlje nema.
Razlog je, naravno, Evropa, koja će “preksjutra”, za koliko kažemo keks, podijeliti nove testove našim crnogorskim sportskim perjanicama. A tamo valja makar pokušati popraviti inostrani utisak i, što da ne, učiniti sve što je u domenu klubova da probaju pronaći svoje mjesto u visokom kontinentalnom razredu.
Pred Budućnošću je osjetljiv period tokom kojeg mora da izmisli dostojne zamjene za odlazeće bisere i istovremeno pojača tim koji će biti dobro organizovan i konkurentan u kvalifikacijama za Ligu šampiona, Ligu Evrope, Ligu konferencija, zavisno od učinka.
Predugo crnogorski fudbal čeka na evropske iskorake. Istina, prošlo ljeto ponudilo je svijetlo na kraju tunela, ali je svima jasno da to može i mora još bolje kako bi cijela liga dobila zamah i dodatni motiv da napreduje u svim aspektima. Upravo vodeću ulogu u tom procesu sada ima Budućnost, koja u iščekivanju novog travnjaka pod Goricom, kao šampion mora da uradi sve kako bi maksimalno spremna dočekala ljetnja iskušenja kako se makar ne bi ponavljali porazi, uz dužno poštovanje, od Mališeve, ili eliminacije od bugarskih predstavnika.
Isto vrijedi i za Lovćen. Nekada cijenjeni član Lige šampiona prošlu je sezonu nakon cijele vječnosti proveo u moćnoj Evropskoj ligi. Doduše, ponos Prijestonice je umjesto na Cetinju igrao u Podgorici, i uprkos svim porazima pokazao da bi kontinuitet učešća evropskim takmičenjima mogao da vrati dio starog sjaja. Pod uslovom da sve domaće utakmice igra pred svojim navijačima, a nikako sve u gostima poput dvostrukog duela sa grčkim AEK-om, što je rezultiralo glatkim porazima i dodatnom rasprodajom ugleda u Evropskom kupu.
Slična je priča i sa budvanskom odbojkom, koja je državnim okvirima nema premca, ali je u međuvremenu spustila kriterijume i od kluba vrijednog Lige šampiona stigla na nivo prvog kola CEV kupa, što klub koji je navikao domaću javnost na pobjede nikako sebi ne smije da dopušta na inostranom nivou. Jednostavno, Budva, baš kao i preostali šampioni Crne Gore, nesumnjivo može i mora bolje.
Uostalom, to je negdje ljepota sportskog puta. Pomijerati granice, iznova i iznova.
Pokaznih primjera svakako ima u crnogorskom dvorištu. Košarkaški klub Budućnost Voli neizostavni je član Evrokupa, gdje niže skalpove i iz sezone u sezonu pokušava da dohvati završnicu. Istovremeno, Budućnost je osvajala ABA ligu, igrala Evroligu, a ove sezone ruši upravo evroligaše i iznova pretenduje na tron. Jasno, uz obavezu da odbrani prijesto u crnogorskoj košarci, što takođe više nije “igra mačke i miša” posljednjih godina.
Još jedan primjer je Ženski rukometni klub Budućnost. Dvostruki šampion Evrope iza sebe ima par teških sezona, što nije rijetkost u neizbježnim sportskim ciklusima. No, klub iz Podgorice nastavlja svoj život u elitnom rukometnom rangu, što će mu nesumnjivo pomoći da dodatno podigne kvalitet i formu na putu do povratka među glavne aktere takmičenja. Time je zagarantovan i napredak mladih rukometašica, od čega će u konačnici plodove ubirati nacionalni tim.
Tek nas čeka rasplet u vaterpolu. Primorac i Jadran dva su velikana našeg sporta, a nastupima ove sezone u Ligi šampiona i dometom do četvrtfinala Evro kupa pokazali su da se naš klupski vaterpolo vratio na veliku scenu, gdje mu je objektivno i mjesto. U njihovom slučaju treba zadržati kontinuitet, nastaviti s lansiranjem svih onih talenata koji dolaze i u svakom smislu poboljšavati sopstveni status u evropskim bazenima.
Jer, upravo je Evropa ono što nadograđuje naše najbolje klubove i potpisuje njihov takmičarski kapacitet.
Domaći trofeji su nedvosmisleno važna karika u tom pohodu, ali je izlazak na inostrana borilišta nešto što pruža dodatnu vrijednost – istinsku legitimaciju.
Posebnu satisfakciju.
