Jeste, možda smo imali i većih trenera, mada smo baš njega i samo njega zvali – Trenerom svih trenera.
I jeste, znao je i da omane sa taktikom, da obmane i da slaže. Neke je olako otpisao, poslije mu se obilo. Nekima je previše vjerovao, i to mu se obilo. Neki hajdukovci i danas vjeruju da je sva njihova nesreća počela kad je baš on kao okorjeli dinamovac sjeo na poljudsku klupu.
Dinamovci 1982. nikad neće da mu zaborave, a 1983. da mu oproste, kao ni to što je u veliki fudbalski svijet uveo svoga kuma Zdravka Mamića. Mada ga je čak i supruga Zdenka Đorđević, nakon što ih je upoznao upozorila:
“Kloni se ti ovoga… To nije čovjek, to je đavo!”
Tri godine napunilo se od odlaska Miroslava Ćire Blaževića, i jasno je i onima koji ga nisu voljeli: ni za 33 nećemo imati takvog trenerskog maga koji je i pored svih svojih mana fudbal na ovim prostorima činio većim od života. Mada ga je učenik Zlatko Dalić rezultatski nadmašio, magija fudbalskog Andrića iz Travnika ostaće trajno neponovljiva.
Ne godinama – decenijama je Blaževića pratio glas da je “samo motivator”, a da se u fudbal zapravo slabo razumije. Samo zato jer nije poput nekih drugih trenera pričao u šiframa i pravio od obične igre sa loptom kvantnu fiziku. Kao i obično, sve koji su ga osporavali demantovalo je vrijeme. Fudbal je kao igra, ma šta mislili o njemu danas, izašao iz faze stručnjačke metafizike i taktičkih mišolovki te opet postao nadigravanje, samo na puno većem broju okretaja, fizički i finansijski.
I u tom je smislu Blažević bio ispred vremena.
Samo par crtica… U Švajcarskoj je sa klubom koji nije imao para za veliku platu dogovorio da ima proviziju od prodanih karata ako podigne broj gledalaca na utakmicama. Gazda je potpisao ubijeđen da ima posla sa budalom koja ne zna da Švajcarce fudbal zapravo ne interesuje. Gadno se prevario, naravno.
Vrativši se kao mlad trener u Jugoslaviju, Blažević je dočekan i tretiran kao trener za skijaše, ali njegove metode rada pokazale su se avangardom u odnosu na tadašnje trendove. Treninge je skratio na maksimum sat i po, umjesto ranijih maratonskih, ponekad i trosatnih davljenja igrača i lopte, ali sve se odvijalo u najvećoj mogućoj brzini, punom sprintu. I Dinamo je tempom lomio protivnike.
U ligi u kojoj je većina trenera utakmice i dalje vodila u prljavim trenerkama i sa kopačkama na nogama, pojavio se čovjek koji je od Tetova do Ljubljane hodao u Diorovom kaputu i nosio bijeli šal kao holivudska zvijezda. I kao takav je imponovao i najvećim rivalima, trofejno uspješnijim od Dinama. Tu se nekako rodio i najprecizniji Blaževićev opis: lice Delona, duša demona.
Novim je generacijama u svojoj starosti izgledao kao običan zabavljač, čak i šarlatan, ali u svojim mladim danima, u naponu snage, nosio je nadimak Atila, Bič božji, a igrači su ga se bojali kao vraga. On u svlačionicu nije ulazio, on je rušio vrata pred sobom. Čak i da nije razumio igru, a toliko je puta pokazao da je razumije, Ćiro je bolje od većine svojih kolega shvatao dušu igrača i život.
A fudbal je život zapravo.
I jeste, bila je istorijska bronza 1998, ali Ćirin mit rodio se 1982. kad je nakon 24 godine čekanja vratio titulu prvaka Jugoslavije u Zagreb. A to što je igrače koji su često izgledali kao hrpa mangupa svješenih oko provincijskog šanka pretvorio u ratnike, i što je jedan talentovani ali melanholični i uglavnom gubitnički tim Dinama kojeg su beogradski novinari prozvali “Gospoda Kranjčarevi” pretvorio u ekspresni voz koji je protutnjao Jugoslavijom, do kraja života smatrao je svojim najvećim uspjehom.
Jedna od vječnih kritika u vrijeme kad je vodio Vatrene bila je zašto igra sa trojicom u zadnjoj liniji kad je sav ozbiljan fudbalski svijet prešao na sistem sa četvoricom. Mnogo godina poslije desilo se da se većina velikih timova vratila na trojku. Ponešto modifikovanu, istina, ali…
Ćire se nerijetko sjetimo kad slušamo i gledamo neke mlađe trenere danas, čak i njegove učenike, koji sami sebi pridaju trampovsku veličinu i važnost, a nemaju ni šlifa, ni smisla, kako za komunikaciju sa igračima, medijima ili čak klupskim predsjednicima, tako ni za igru i rezultat. Kao Željko Sopić recimo, ili Igor Štimac koji je sebi zadao u misiju da se obračunava sa političkim neistomišljenicima u zemlji u kojoj sada radi, i postao je toliko iritantan da se sad već traži oduzimanje dozvole za rad.
Umjesto rata koji ne može da dobije, Blažević bi našao načina da se svakome uvuče pod kožu, da “kupi ljude”, čak i kad su znali da ih laže. Kud ćeš dalje od toga da je čovjek koji je izigravao dvorsku ludu na dvoru kralja Franje Tuđmana kao selektor BiH novinare u Zenici nakon pobjeda pozdravljao sa – “Alah imanet”.
A sve je počelo davno, davno, kad mu je neki Crnogorac u Švajcarskoj dogovorio sastanak sa predsjednikom maloga kluba u kojem je završio igračku karijeru ne bi li ga Ćiro nagovorio da ostane da radi kao trener. I razgovor je krenuo…
“Monsieur Blazevic, parlez-vous francais? No? Do you speak english? No? Sprechen Sie Deutsch? Nicts?”, razočarano je nabrajao Švajcarac.
“E pa… Šta ćemo onda?”
“Ali ja profesor, ja profesor”, ubjeđivao ga je mlađi Ćiro pokazujući nastavničku diplomu iz Zagreba.
I vidjevši ga tako očajnog, ode čovjek u drugu prostoriju, vrati se za minut sa metlom u ruci, gurne je Ćiri i kaže mu: “Allez, profesor!”
I tako je ispočetka samo meo klub. Ali odnekud čovjek mora da počne…
