Kao po komandi, već godinama unazad gledamo isti film kad su u pitanju hrvatski rukometaši.
Prvo se svi zaklinju u nikad spremnijeg kapitena Domagoja Duvnjaka. Onda se on već u prvom ili najkasnije drugom kolu takmičenja povrijedi.
Uredno svaki put onda čujemo iste srcedrapajuće uzdahe specijalne reporterke uz teren kako je “Domagoj u suzama krenuo prema svlačionici”. Oće to…
Onda se selektor, ko god to bio, u nedostatku boljih rješenja sjeti Igora Karačića. Naizgled, logično. E, čim se objavi da stiže Karačić, najednom Luka Cindrić osjeti gadnu bol u listu ili preponi i – ajd’ zdravo! Nestane do narednog okupljanja.
To nas svaki put podsjeti na legendarnu političku komentatoricu iz osamdesetih i devedesetih. Uzevši svojevremeno na zub Roberta Prosinečkog, Tanja Torbarina je pisala da se Žuti, čim se približi malo jači protivnik, “pajserom opandrči po koljenima i najedno ne može da igra”. Malo je ipak prećerala.I tako, Hrvatska u punom sastavu, onom u kojem se spremala za takmičenje, ne dočeka ni prvu jaču utakmicu. A čim dođe prva jača – potop.
Sve opasnije se približavamo zaključku do kojeg su pametniji i trezveniji dolazili još u vrijeme onih bjesomučnih hajki, prvo na Linu Červara, pa zatim i Hrvoja Horvata: nije stvar u selektorima. Mandat Dagura Sigurdsona to uredno i pedantno potvrđuje, ali ko danas sluša pametnije? Napraviće se cijeli olimpijski krug da bi se shvatilo da ni Horvata nije trebalo da se mijenja. I da su on i Ivano Balić za male pare radili sasvim dobar posao.
E pa sad plaćajte Islanđaninu za kojeg legendarni Vlado Štencl u 91. godini kaže da na klupi Hrvatske izgleda kao da je pao sa glečera.
Doživjeti stotu, pjeva legendarni trener Jugoslavije, generacije šampiona koja je 1972. u Minhenu osvojila zlato na prvom olimpijskom turniru u rukometu po današnjim pravilima. I čudi se šta rade njegovi nasljednici kojima i jednostavne stvari poput izbora kapitena predstavljaju pravu muku.
Sigurdson se odlučio za Duvnjaka i Cindrića. Štencl logično kaže: Čekaj, pa kapiten je vođa generacije, ne biraš najstarijeg nego najboljeg u naponu snage, a to je sad Ivan Martinović. Možeš i tajno da ga biraš, možeš i svake godine da biraš kapitena, samo nemoj ovo. Ali ako ga nisu slušali ni prije dvadeset godina, zašto bi sada? Stari vuk zgraža se i nad sudbinom Njemačke koju je 1978. doveo do njene prve svjetske titule. Uzalud nakon svakog takmičenja piše pismo šefu Njemačke rukometne federacije da se riješi te “napuhane neznalice Alfreda Gislasona“. Ovaj uredno sprema pisma u fijoku, a Nijemci tonu sve dublje.
Ima i dobrih stvari na ovom prvenstvu, da pohvalimo Makedoniju i Kireta Lazarova koji rado posluša Štencla. Model Alkaloida, kojem je trener, i iza kojeg stoji Živko Mukaetov, predsjednik Saveza, za mnoge je kontroverzan, ali ima smisla. Ako jači klubovi ne žele mlade, zašto onda ne bi klub predsjednika Saveza, jer boljeg ulaganja u potencijale sopstvene selekcije nema.
Makedonci igraju sa mnogo samopouzdanja, iznenađujuće su dobro pripremljeni za svaki dvoboj sa na papiru jačim timovima i uz malo više koncentracije i sreće u završnicama sa Austrijom i Mađarskom mogli su već da gledaju prema četvrtfinalu.
U Varaždinu su strastveni makedonski navijači režirali pravi mali skandal na kraju utakmice i teške krađe sa Holandijom. Jeste da su preterali, ako to i sami Makedonci priznaju, sve je jasno. Ali otkud pravo onom Holanđaninu da kaže “toga ima samo na Balkanu”? Čekajte, gdje je sada ona politička korektnost sa kojom su nam uši pojeli? Nemoj na pedera, nemoj na Šredera, ali zato cijeli jedan europski region poseri i oblati koliko te volja!
Jeste da Balkan ima svojih specifičnih problema, ali to što se navijači sa ovih prostora ne uklapaju u sliku idealne rukometne “klap-klap-klap” publike koju sa utakmice uredno vraćaju na spavanje u starački, i nije neki krimen. Uostalom, cinično je da Makedoncima zašiješ pokvarene danske sudije, a onda se zgražaš nad njihovim ponašanjem.
Kažu mi slovenački kolege da bi navijača iz Dežele bilo i puno više da nismo nabili cijene od 60 eura za ulaznicu. To je opet jeftinije od tri sata Dubrovnika ili ležaljki na plaži u Svetom Stefanu, ali ko je tako pametan zaključio da je rukomet elitistički sport? Te pare isplati se dati možda za spektakularne Dance, eventualno Švede i Francuze, ali nikako ne za Hrvate i njihovo mučenje lopte.
Ali utisak hrvatskog domaćinstva ionako je da je partnerska zarada na raznim kejterinzima nešto interesantnija od samog rezultata.
