Od kluba koji je drmao Evropom i stvarao frenetičnu atmosferu, Ženski rukometni klub Budućnost prešao je put do pukog učesnika EHF Lige šampiona.
Odmah će se svi sjetiti istorijske 2012. i 2015. godine, kada je podgorički kolektiv zasjeo na krov Evrope i ispunio višedecenijski san brojnih generacija. Takođe, oni stariji ne zaboravljaju ni trofeje Kupa pobjednika kupova 1985, pa 2006, 2010, uz EHF Kup 1987…
O dominaciji u crnogorskim i regionalnim okvirima da i ne govorimo.
I u godinama kada nije uspijevala da stigne do evropskog trona, Budućnost je sa sobom nosila originalnost, snove, feštu u krcatoj Morači, gdje je uvijek bio besplatan ulaz, a gledateljstvo disalo kao jedan i predstavljalo istinsku bit cijelog kluba.
Nije to bila epizodna uloga, niti bajkovita priča za jednu ili dvije sezone, već je Budućnost svojom srčanošću i fenomenalnim radom u kontinuitetu oduševljavala decenijama duž Starog kontinenta. Uostalom, govorimo o kamenu temeljcu svih onih epskih uspjeha Crne Gore u vidu olimpijskog srebra zlatnog sjaja iz Londona, evropske titule iz Beograda, bronze iz Ljubljane…
A đe je Budućnost, kao takva, danas?
Klub je pretrpio brojne traume van parketa, ostao bez sponzora, teturao se na ivici gašenja, kumio, molio… Zbog svega je u međuvremenu ostao bez dogovorenih pojačanja za aktuelnu sezonu, koju igra kako zna i umije – za zaborav. Baš kao i prošlu.
Tokom sezone 2023/24 Budućnost je ostvarila tek dvije pobjede, uz jedan remi i čak 11 poraza, za pretposljednje mjesto u grupnoj fazi elitnog takmičenja. S druge strane, ove sezone je tim Bojane Popović jednom pobijedio i to nedavno Vajpers koji je nakon toga ugašen, uz jedan herojski remi sa Đerom 23:23 i osam poraza za posljednju poziciju nakon 10 odigranih utakmica…
Sumirajući posljednjih godinu dana, Budućnost je u 16 evropskih utakmica tek tri puta trijumfovala, uz jedan remi i – 12 poraza.
Od nekad glavnog aktera svih evropskih zbivanja, a koji je tokom svojih 66 godina postojanja iznjedrio istinske rukometne legende, kako igračke tako i trenerske, stigao je do margina neprepoznatljivosti, što je samo po sebi tužno i, ako još ikoga u državi to uopšte i zanima – alarmantno.
Jednim okom u klubu gledaju na parket, a drugim na goli opstanak uprkos pompeznim najavama o sigurnom zagrljaju Glavnog grada, što je poslužilo tek za dnevne političke svrhe bez previše empatije za sportski bastion Podgorice i Crne Gore, a koji u cijelom tom mulju doveden do granice pucanja po svim šavovima.
Ne tako davno, iako se sada čini već dubokom prošlošću, crnogorske kompanije bile su motor Budućnosti, gdje se radilo, stvaralo, borilo i pobjeđivalo. Brojni novinari proputovali su cijelu Evropu sa klubom, a čije je pojavljivanje na bilo kojem parketu, protiv bilo koga, samo po sebi izazivalo priličnu nelagodnost u očima suparnika iz dijametralno razvijenijih država i sistema.
Jednostavno, mediteranska i planinska država imala je čime da se diči na svakom pedalju Evrope.
Odjednom, klub je ostavljen na cjedilu, razbježali su se i gledaoci, a aktuelni rezultati ostali kao bolna statistika jednog od najtežih perioda u cijeloj istorijski slavnog rukometnog imena.
Do kada će noćna mora potrajati i hoće li Budućnost uopšte ovo vrijeme preživjeti – pitanje je svih pitanja.
Do konačnog odgovora jedno je sigurno, klub takvog renomea, bez obzira na razne percepcije i što god ko mislio, nije zaslužio sve ovo što mu se događa.
Jer, njegovo unižavanje svakim novim danom postaje sve ružniji zalizak na srcu sportske Crne Gore.