Svakodnevno su nam svima usta puna priče o odbrani.
Recimo, najčešće se busamo u prsa kako su nekad Crnogorci branili i odbranili Crnu Goru od ovoga i onoga. Pa onda ide ona Marka Miljanova o čojstvu – branjenju drugoga od sebe i junaštvu – sebe od drugoga.
U teoriji sve to znamo napamet, ali u praksi… ja u ploču, ti u klin.
Kako danas branimo Crnu Goru govore zatrpani kanali zbog kojih poplave svake godine ugrožavaju naše gradove. Kako danas branimo Crnu Goru govore nelegalne gradnje i požari koji proizvode tragedije. Kako danas branimo Crnu Goru govore na svakom ćošku deponije, silovanje mora i rijeka, nebrige za sportska zdanja, mlade naraštaje, a sve zarad nekakvog finansijskog, kratkotrajnog profita koji dušu nema.
A kako drugog branimo od sebe i sebe od drugoga najbolje svjedoče svakodnevna prepucavanja bez imalo manira, na pogon mržnje, na ivici sukoba i bez i najmanjeg mogućeg zajedničkog činioca, tamo nekakvog kompromisa.
I pitate se možda kakve sad ovo veze ima sa sportom? On nam je, gospodo, jedna od najbrutalnijih refleksija.
To što smo u vaterpolu ispali iz najužeg krema nije smak svijeta. To što smo u muškom rukometu ponovo dobili lekciju takođe. To što nas ostale zemlje jednostavno sustižu i prestižu u sprintu dok mi stojimo u mjestu i glumimo da trčimo naprijed, a gledajući uporno unazad, posebna je mentalitetska dijagnoza sa pozorišnim motivima.
Prirodno, u tom i takvom vakumu nema (više) gore pomenute, tradicionalne odbrane, žara, časti i ponosa.
Jer, kad uporno kaskate za svijetom, bilo u obrazovanju, nauci, kulturi ili sportu najmanje što možete jeste da makar odbranom pokušate da, do nekih vedrijih dana i probuđene svijesti, održite nekakvo osnovno stanje. A kada ni to ne radite onda je pad još brži, ubitačniji i bolniji.
U skladu sa navedenim društvenim kontekstom tako nam se ponašaju i reprezentacije. Doduše, one su odavno dio evropskog staleža, što ih čini uzvišenim dijelom stanovništva i zbog toga uživaju istinsko poštovanje, ali tamo sve češće trpe predavanja bez presedana. I teško uče iz toga.
I upravo svaki put Crna Gora pada na ispitu odbrane sebe same. Kakve li simbolike, zar ne?
Uvijek fokusirani na nekakav napad tvrdoglavo zanemarujemo temelj iz samog naslova – odbranu. Od nje sve počinje i sve završava, kako u životu, tako i u sportu. Pa tako postoje odbrane vrijednosti, odbrane životne sredine, odbrane diplomskog, magistarskog rada, odbrane od gluposti i devijacija… Međutim, nama to predstavlja tek puku obavezu koju nerado obavljamo i nikada joj se istinski ne posvećujemo.
Istina, bilo je takvih, rijetkih primjera i znamo kako su se oni završavali – trijumfalnim zadovoljstvima.
Bilo fudbal, bilo košarka, bilo rukomet, bilo vaterpolo – za sve njih ključan je defanzivni segment, a preko kojeg prelazimo kao preko plitkog potoka. I dok se konstantno pozivamo na zajedništvo upravo ga ne pronalazimo tamo đe je od svijeta i vijeka, u odbrani, već ga doživljavamo na neki sasvim drugi, pogrešan i teško popravljiv način.
Zato nam se deža vu, kao u kultnom filmu Dan mrmota, iznova i iznova dešava.
Jednostavno, zajedništvo (više) ne umijemo da pronađemo u toj odbrani. A kad ga ne pronađete u odbrani onda se nemate čemu objektivno ni nadati. Jer, odbranu je najteže organizovati, konsolidovati, održati i voljni momenat na njoj graditi. I to je sve ono što čini razliku u sportu, kako nekad, tako i danas, a bome i u svim ostalim segmentima bitisanja.
I tu u vodu padaju sve ostale priče i iluzorne teorije.
Ko najprije stvarno želi, a onda i zna da se brani i odbrani za njega nema zime. A mi to nasljeđe niti njegujemo, niti mu ikakvu pažnju posvećujemo, niti u konačnici želimo da se za to žrtvujemo. A ko se za kolektiv ne žrtvuje nikada i niđe neće stići dalje od sopstvene iluzije.
Usput, odbrana ne donosi instant slavu i naslovnice, ali sa sobom nosi prkos i dostojanstvo.
S toga, ako želimo jednog dana da mi budemo Farska ostrva, da mi budemo Senegal, moraćemo da napravimo zaokret od 180 stepeni i shvatimo da je u toj odbrani, u tom zajedništvu, inatu i preživljenoj patnji – ključ. Koji smo odavno izgubili i uopšte ga ne tražimo dok smo zaključani u sopstvenom svijetu.
Do tada ćemo, poput meteorologa Fila Konorsa u Panksatoniju, tražiti i opravdavajući sebe same, uzalud se tješeći da će jedan te isti ishod nekako prestati.
Neće.
